Ćoravi ćorsokak

Nije baš vrijeme za čitanje internetskih žvrludanja. Oni vjerni čitanju, na plaži su s knjigom. Oni vjerni sportskom duhu svetom, drkaju po plaži do početka prijenosa. Eto, a nitko se ne boji da će oslijepiti. Oni vjerni ljubavi, na plaži su s dragom. Ili s drugom. Ljubav je ljubav. Posebna sorta vjetrijajana, ladiguzana i lupetapetara poput mene, koji pišu za ljude a ne za pare, vjerni su sami sebi i grdno se varaju misleći da ih netko čita.

Pojma nemam kamo srlja ovaj svijet. Na Baćinskim sam jezerima i dalje. S gnjusnim razvratnikom nisam u kontaktu već više od dva tjedna. I inače smo uglavnom posvađani. Svak živi svoj život. Dijelimo samo nesreću. Kao sredovječni par. Ali kriomice promatramo i nestrpljivo očekujemo da naleti čas koji će ogoljeti neko ekskluzivno, isključivo stradanje onog drugog. Pa da se izdovoljimo. Kao voajeri. Kao par sredovječnih voajera.

Odlučio sam prekinuti s njim. Prazna puška, naravno. Samo na mjesec, dan više ili dan manje. Ali zasad mi dobro ide. Nit ga čujem, nit ga vidim. Uglavnom. Ponekad me po uhu zvizne podatak ili dva, sjedne neki info – punch, što se zbiva s njim i oko njega. Ništa što bi me oborilo s nogu. Ako nije kraj starog sadističkog perverznjaka, meni to nije vijest.

Tako sam načuo i za naša prva zlata na Olimpijadi, Giovannijevo i Sandrino. I ja pomalo pucam ovdje. Više iz hobija. I na živce. I najradije bih bacio disk rekordno daleko. Možda ne bih dobacio do zlata, ali do jezera bih mogao kao od šale. Utjerao sam na prokleti eksterni disk krdo filmova, a nijedan ne mogu pošteno odgledati. Kontakt je u ozbiljnoj sjebanani.

Ali kužim radost i veselje zbog zlata. I ja sam osvojio nešto zlata u životu. Volio sam svoja zlata. I danas čuvam neke uspomene na ta vremena. A i moja su zlata osvajala mene. Ali sva sam svoja zlata osvojio u Zagrebu. Kakav London, kakav crni bijeli svijet! Već na naplatnim kućicama u Lučkom autsajder sam u toj bremenitoj disciplini. Za pobjede u gostima oduvijek sam bio apsolutni anitalent. Lijepe žene prolaze kroz Gradac. Ja u bircu sjedim kao samac. Vezan za pivo kao u lučici čamac. U Zagrebu još uvijek ponekad osjetim olimpijski duh. Na moru me više nekako obuzme olimpijanstvo. Galeb sam bez perja. Pivom me počaste iz sažaljenja.
Načuo sam i za trijumfalne poraze Hajduka koji se vraća u sunčani Split i isprazne pobjede Dinama koji kreće na svoj kužni put, na koljenima srljajući u Europu. Fakat su idioti. Sad je vrijeme za more. Koji kreten moraš biti da na četrdeset celzijusa misliš na prezimljavanje u Europi?

Evo, sad me hvata depra kao Obeliks vepra. Tras, bum. Začas me složi. Taman kad pomislim da sam joj enigma, kocka koju ne bi riješio ni Rubik koji ju je pravio, ispadnem slagalica za kikiće. O njoj nema smisla pisati. Dosadna je kao i svi šampioni. Beskonačan niz pobjeda, sve nokautom.

Živio jednom davno jedan grafit „jer nemam love imam sve“. Živio! Meni na čelu piše „jer nemam informacija imam sve“. Mir. Svemir. Nema drugog života u njemu osim mojeg. Bez obzira na par depraščića koji tu i tamo protrče kaljužom u mojoj glavi. Ipak ne uspijevaju napraviti veći nered. Ako i zapuše neki nemir, barem je moj, samo moj. Koljem depraščiće. Svu prljavštinu kolinja sperem u jezeru, ni dvadeset metara od kuće. Dignem ruke u zrak i mašem srednjim prstićima. Sličica za razglednicu. Pozdrav s drugog svijeta.
I drugi svijet ipak ima neke felere. Turiste s fotoaparatima. Njima je magistrala slikalište. A odakle će pucati najfantastičniji prizori nego s najnepreglednije okuke. Ni pet ni šest, oni parkiraju posred trake. Ma ni četiri žmigavca nisu upaljena, valjda bi to bacilo ružno svjetlo na fotografiju. Pa se redaju ispred objektiva. Mama, tata, pas ti mater! Još samo fali da me zaustave radi grupne fotke. Oprostite, možete fotka? Evo, slobodno parkirajte iza nas. Ima mjesta. Magistrala je duga. Ljudi, pa čemu služi internet?! Ima stoput boljih fotki Baćinskih jezera koje su škljocnuli stoput bolji fotoaparati stoput boljih fotografa! Skineš fotku, nađeš na cedeju neku svoju s proljetnog vjenčanja, skočiš za komp i kažeš hop, fotošop! Ako treba, evo, moj kompa Nikola će vam to napraviti za džabe. Nakeljit će vas i u srce Afrike, bez ikakvih problema. Bolje majmun na fotki nego smrt na magistrali.

Ako mi ne vjerujete da je ovo drugi svijet, evo dokaza da se u najmanju ruku radi o paralelnom svemiru. U jednoj sam šetnji sreo Denisa Giljevića. To je, za razliku od mene – starog čangrizavca, praznoglavog revolucionara kojem je jedino oružje dug, ali i ne prebogat jezik – simpatični, preplanuli lik na biciklu. Zaustavlja me, pita jesam li ja Denis Giljević. Jesam, velim. I ja sam, veli on. Čavrljamo par minuta pa se svak vraća svome svijetu. Bliski susret treće vrste. Ni sam još ne vjerujem pa ne očekujem ni od vas da povjerujete.

Kasnim opako s tekstom koji, istinabog, bolje da se nije ni rodio. Jer znam da će biti ćorav. Ćorak. Što mogu. Izbacio sam iz sebe prvo slovo. Ć. Poslije ga nisam imao srca ubiti. Ono je zametak kolumne. Nerođeni tekst. Ima dušu. A ne treba vam ni ultrazvuk da ga vidite, čak ni nešto posebno dobar vid, samo najobičniji kućni kompjuter ili mobać. Ajde, i dobar želudac. Iz njega je moglo izrasti remek-djelo. Moglo je. Ali nije. Samo još jedan tekstić koji će umrijeti od gladi za pozornošću. Umjesto da se ugoji, ugnojit će se. Ma trebao sam ga odmah zatuć. Ć.

Urednica me ionako ne zove, ne pita ni za mene ni za kolumnu. A skrbnica joj je. Ili sam dobio otkaz ili sam dobio odmor. A možda samo ne može stupiti u kontakt sa mnom. Ipak je ovo drugi svijet. Morat ću ja po(d)sjetiti nju.

Denis Giljević