Dan kao san…

Kažu da je samo glupim ljudima dosadno, a ja ne mogu a da se ne zapitam tko ne bi bio glup u ovo tupo, sivo, ljetno, subotnje jutro.

Izležavam se po krevetu već satima. Moj mali psić bi u šetnjicu, skače po meni, zove me na igru… a meni se tako ne da. Baš mi se ništa ne da…

Taman kada sam pomislila da valjda i ja imam pravo na pet minuta ljenčarenja, moj mali psić, to malo i nizašto krivo i bespomoćno stvorenje, pogledalo me tim svojim dubokim smeđim očima, a mogu se zakleti da sam ga čula kako mi govori „Ana molim te, odvedi me u šetnju“. Nisam mu mogla odoljeti, pa sam, baš kao da mi život ovisi o tome, skočila iz kreveta i brzinom munje odvela ga u tako dugo željenu šetnjicu.

Svi koji imate pse za kućne ljubimce znate koja je to odgovornost. Užasna, ogromna, velika i zastrašujuća odgovornost! Morate biti jako odgovorni ako tuđi život ovisi o vama. Ne moram vam ja, missica s dvije-tri titule, govoriti kako je to velika odgovornost! I sami znate da ih morate barem 3 puta dnevno izvoditi u šetnju, maziti, hraniti, kupati, češljati… Ne želim zvučati razmaženo, ali sam ja nekako navikla da… ma nije bitno. Uglavnom, mojoj majci bolje leži ta odgovornost. Moja majka je divna žena. Ona sve razumije, njezin poljubac liječi sve rane. Njen blagi pogled rješava me svih briga. Mamama je u opisu posla da budu odgovorne. Uvijek i za sve. Nemojte me krivo shvatiti, nisam mamina maza, ali što se tiče odgovornosti prema životu, njoj nema ravne! A nje danas nema. Sama sam sa svojim psom i sa svojim mislima koje nikako da zaustavim…

A baš je danas, ko za vraga, jedan od onih dana, kada bi se čovjek najrađe pokrio dekom preko glave i nestao. Ma sigurno znate o kakvom vam danu pišem… To vam je jedan od onih dana kada vam mali sićušni glasić u vašoj glavi govori da o ničemu ne razmišljate i da danas baš ništa ne radite.. Oh, da sam ga barem danas poslušala.

Oskar, tako je ime mom psu, ubrzo se sprijateljio s hordom veselih četveronožnih najboljih čovjekovih prijatelja. Dok sam ih tako promatrala sa strane kako se bezbrižno igraju na livadi koja je namjena samo za pse, uhvatila sam se da razmišljam o tome kako je pseći život zapravo jako lijep i jednostavan. Kada su gladni jedu, kad se vole, onda se vole, ne pitaju nikoga za dopuštenje i odobravanje njihovog izabranika. Kada ne vole, glasno zarežu na svog neprijatelja, a kada se igraju, onda baš uživaju u životu.

Nekada samo svi bili takvi. Živjeli smo bez ljubomore, bez zavisti, bez zabijanja noža u leđa. Kada smo voljeli, voljeli smo svim srcem. Bili smo bezbrižni i nismo se zamarali tuđim mišljenjem. I onda smo odrasli.

Upali smo u zamku odraslog, ozbiljnog i okrutnog svijeta u kojem svatko gleda vlastitu korist.

Negdje smo putem izgubili onu dječju zaigranost i čisto srce… Ostala su nam samo sjećanja na tu blaženu bezbrižnost.

Oskar i njegovo veselo društvo ponovo su me vratili u život, i kroz svoju igru, podsjetili su me na ono najvažnije u životu: život je lijep! Samo ponekad zaboravimo tko smo. Šteta samo što nas život ponekad otjera u krajnost i zaboravimo kako smo svi na ovom svijetu prisutni zahvaljujući baš toj čudesnoj ljubavi. Ovdje smo da živimo ljubav.

Dan mi više nije tmuran, glup i siv. Dan je predivan. Čak i kada nema sunca i kada sve miriše na ljetnu kišu… Život ispunjen ljubavlju čini život ljepšim. Ljubav je jedino što nas pokreće i sve što nam u životu treba, jedino što se dijeljenjem dobiva…

Sretna sam jer imam ljubav. Sretna sam jer imam sve vas. Sretna sam jer volim.

Ana Batarelo

Foto: privatni album