Dani (bez) karijere, večer (bez) zvijezda, Eurosong (bez) naših, kolumna (bez) ljubavi

Otkad sam završio na ulici, politika me sve manje zanima. Može se reći da sam se okrenuo biznisu. Na ulici sam se s vremenom počeo osjećati i ponašati kao da sam na Wall Streetu. Ulažem i pratim dionice na burzi rada. Čučim za kompom u svojoj sobi i čekiram razvoj situacije. I’m broke(r). Vidi, vidi, povoljno radno mjesto! Klik, klik! Kupujem! Pokušavam se prodati što skuplje. A još mi je i bolje nego onim papanima na Wall Streetu. Ne žderem se. Dividenda, kao nagrada za uspješno ulaganje na burzi rada, laganini sjedne svakog mjeseca. Ima se. Šijem ih sve. Oni si možda mogu priuštiti skupe automobile, ali ja mogu skupi autobus ZET-a. Pa i tramvaj, ako baš hoću. A to je samo djelić mog bogatstva. Živim u Hrvatskoj kao bubreg u gnoju. No vratimo se tajanstvenom iščeznuću politike. Možda je toj mojoj mirnoj rastavi od nje malo kumovalo i proljeće. Preostali me hormoni pokušavaju istjerati van pa, čak i kad se izgubljen & smušen vrtim po stanu, rijetko zapnem čulima sluha i vida za ekran. U takvim mi okolnostima živci katkad stradaju kao kolateralne žrtve iznenadnog granatiranja informacijama koje me dohvate u polusnu tijekom tog proljetnog polukruženja. I, moram priznati da me, onako totalno neupućenog, prenerazilo kad sam načuo da su na izborima opet pobijedili hadezeovci. A onda su me obavijestili da su izbori bili unutarstranački. Nisam stigao niti odahnuti, a već me raspigala izjava nekog politikvana koju, doduše, ne čujem prvi puta iz usta tih blebetavih štetočina. Ali sad mi je baš ukrcala tlak na brzi vlak. Vjerojatno zato što ju je ponavljao kao neki moji drugovi razrede. Da kao gospodin nema ništa protiv nečeg iks ipsilon ze ako je sve u skladu sa zakonom. Jebenti, kao da su zakoni krajnji domet savršenstva, kao da ih na svijet donose božanske rode a ne tikvani poput njega, kao da su nešto što ne treba propitivati, mijenjati, ukidati! I odmah si zamislim istog lika kako bi vjerojatno isti odgovor dao i 1941. „Nemam ništa protiv ako je u skladu sa (rasnim) zakonom.“ Ma neka mi lagano svi odu u krasni zakon.

Srećom po živce – a i po vas koji ste baš nakanili prestati čitati – to je bilo sve. Opet sam na kvaku mogao okačiti tablu Out of politics. Do not disturb.

Zajedljiv sam. Ali ovo je slobodan portal.

Ciljeli sam cjelcati tjedan, da se tako izrazim, plutao po površini. Kao plovak. Udica je bila bačena, crvi su bili u guzici, ali život nikako da zagrize, nikako da povuče.

A onda… Masan ulov! Pozvan sam da uletim na promociju gdje je, kao, moglo osvanuti više selebritija nego sunčanih dana na Hvaru. Kako nemam namjeru nikoga besplatno reklamirati osim sebe, nazovimo taj zvjezdani prijem Šivaš partijem. Uostalom, od promoviranog se blaga koje je teklo u potocima čovjek učas mogao sašiti da boli glava. Na Šivaš partiju trebale su se smucati i zvijezde jedne domaće serije, nazovimo je ovom prigodom Lazin izvor. Uau, rekoh sebi, bit će to moj nepresušni izvor sreće tu večer – pit ću do besvijesti, klopati do iznemoglosti i minglati među lijepima, bogatima i slavnima. Izgledat će kao da sam im ravan. Nitko mi neće biti ravan, čovječe! A onda sam shvatio da za većinu pojma nemam tko su, a bome niti kako izgledaju. Jesu li uopće to za što se izdaju? Osim Spikoline Mišek koja je vodila program. A i u nju su mi morali uprijetio prstom. A možda sam si ipak samo utvarao da se oko mene kreću tamo neki ekskluzivci. Nikakav sam zvjezdoznanac i doma nemam enciklopediju celebritannicu. Dobro, sad sam si sam srušio cijenu, ali još sam uvijek stajao na nogama. Vrtio sam se po partiju kao zvrk. I svako se malo našao na nišanu fotoaparata. Naivan kao slika Ivana Generalića, naštimavao bih svoj nečuveni tabloidni osmijeh sve dok me prijeki pogled profesionalnog fotoaparatčika ne bi obilježio kao crnu ovcu (crne kožne starke, uske crne hlače, crna majica, crna šulja i crne misli) i istjerao iz kadra. Mete su bile neke zgodne tete iza mojih leđa koje su se namještale i nametale kao logičan izbor. Ja sam bio izvor šuma u komunikaciji žednog oka kamere i tijela gladnih naslovnica.

Nakon izgubljene runde povukao sam se u kut malo blejati. I klopati. Stol je bio prekrcan jelima i kolačima. Pladnjevi su se praznili i punili. Odabrao sam par strateških ciljeva i navalio. Preživao sam i blejao. A onda, pomislih, kad sam već crna ovca, zašto da samo blejim kad se mogu i našišati. Nakon kraće turneje po šankovima gdje sam svoju nesretnu sudbinu krojio s malo čistog, pa malo tog istog pomiješanog sa sirupom i jagodama, a onda i još malo toga s par kapi anusa, Anubisa ili kako se već ono što zagorčava zove, noge su me odvele do prvog slobodnog stola. Bacio sam se na sofu, već poprilično oslobođen svih stega. Dograbio sam bocu namijenjenu uvaženim gostima koja se hladila u kanti i kriomice si usuo još malo. Dok sam redao gutljaje, osmijeh mi je bio razvučen kao crveni tepih na Canneskom festivalu. Oči su u polumraku blicale kao bljeskalice. I dalje nisam prepoznavao zvijezde. Ali sad sam ih barem vidio. Moram priznati, najoštrije tek onda kad bih oči sklopio.

Zajedljiv sam. Tko me ne zna…

Ujutro mi se glava htjela odvojiti od tijela kao lunarni modul od rakete i grubo sletjeti ispod vitrine, u mrak, gdje prašina nije nimalo zvjezdana. Posljednja zrnca zvjezdane prašine sa Šivaš partija prekratak mi je san istresao u oči kao da se radi o divljem deponiju, nimalo ne mareći za posljedice po čistoću vida. Sinoć napunjen drob nije mi pak dozvoljavao da se odvojim od kreveta koji se ljuljao kao brod. Zgrabio sam se za šlauf. Auf. Stiže ljeto, a ja se prežderavam u kasan sat i blejim. Linija se očito ne kuje na mjesečini već se teše u teretani. Prelijen za teretanu, morat ću na dijetu. Koju? Koja je trenutno in? Sjetio sam se one, moga uma djelo, pomoću koje sam sa sebe zbacio dvadesetak kilograma u dva mjeseca, lako kao razjareni bik jahača. Ponosan na uspjeh dijete, naumio sam napisati kratak priručnik.

„Preko dana ništa, navečer par gemišta“.

I eto, napisao sam ga.

U drugom bi i dopunjenom izdanju možda stajalo još i „Ne preporuča se osobama zdravog razuma“.

U živahnom tjednu eurovizijskih natjecanja, u polufinala i finala ulijetao sam kao srna u minsko polje. Srećom, nisam nagazio na Ninu. Zapravo, nisam stao ni na kome. Čuo sam samo pjesmu Ramba Amadeusa. Ispao je svjetski megacar. Ispao je, svjetski megacar. Igram se zarezima. Baš sam pitijski nastrojen. Nije to za Europu. Ovo je kompliment. Za Ninu sam samo čuo da je pukla. Ispala. Nebo je granica, vele. Koju Nina nije prešla. Nije to za Europu. I ne, to nije kompliment.

I to je sve što sam čuo. A uopće ne zvuči loše to što sam čuo. Da, zajedljiv sam. Ne bez razloga, zar ne?

Frendice su me uglavnom napustile u posljednje vrijeme. Vjerojatno su pročitale prethodnu kolumnu i odlučile me malo kazniti. Pa sam se morao osloniti na frenda. U tematskom procijepu koji je nastao nakon odigranih finala nogometnih euroliga i početka europskog prvenstva, nije nam ostalo drugo nego da prokomentiramo početne postave, taktiku i rezultate naših veza, od prapovijesnih vremena pa sve do novoga doba. Ukratko, velim ja njemu:

Bla, bla bla… Pa kaj se ja baš svaki put moram zaljubiti do ušiju? I onda sam od početka do kraja u nekoj drami. Stalno me pere neki bed, neki strahovi, neke mračne slutnje. Mislim, ono, nemam se kaj žaliti, uglavnom je lijepo, ali dođu ti trenuci i onda mi se pati. Kao kad odlučim piti pivo cijelo večer, a onda mi netko malo malo pa uleti s rakijom. I to me onda ubije.

- Bla bla bla – udara mi frend kontru, – ja ovo ono, sve radim, sve nešto petljam, upuštam se i napuštam jer nikako da se zaludim, nikako da se zaljubim. Kao da vrtim runde piva cijelo večer, a nitko, baš nitko da potegne rundu rakijice, ono, da me malo trgne… Blago tebi, zavidim ti. Baš bih volio imati neku vezu u kojoj ću biti zaljubljen…

- Ne – velim, – blago tebi. Ja sam ljubomoran na tebe. Volio bih uletjeti u neku vezu hladne glave. Ono, biti poput tebe.

- A, ne, ne, to ti je kita. Isprazno. Blago tebi.

- A, jok. Ovo ti je mučenje, ne želiš si to priuštiti. Kad ti velim, blago tebi.

- A ne…

I tako iskapimo, da ne kažem iskavimo, tri do četiri kavice.

Update: frend me zvrcnuo i priznao kako se, izgleda, malkice zaljubio.
Koji srećković. Zavidim mu. Izgleda da će dobiti ono što je tražio. A kad će se ispuniti moja želja?

Šalim se, i to grubo. Ne bih se ustvari mijenjao, samo volim malo dramiti. Život u kojem je ljubav svedena na mrvice osuđen je na propast. A kolumna? Hajde, baš da vidimo…

Denis Giljević