Devet i pol bezdana

Utorak, bez magije

Današnji bi dan trebalo izbrisati magičnom krpom, onom s TV-a. Uživo je nikada nisam vidio, kamoli nešto brisao s njom. A možda je magija u tome da ona i ne postoji. Možda je svaka krpa magična u pravim rukama. Mislim da imam prave ruke iako nikad nisam ništa pošteno obrisao. Valjda zato što su mi krive noge. Možda i to utječe, onako, izdaleka. Kao Mjesec na plimu i oseku.

Nisam uspio obrisati dan. Pa sam ga prespavao, manje-više. Tisuću poziva, a slušalicu sam digao možda dvaput. Mnogi sada pizde na mene. Okej, malo sam zajebao jedan dogovor. Pa dobro, čovjek sam od krvi, mesa i sjebanih dogovora. Možeš čovjeku spasiti život pet puta, ali ako te jednom pošalje na Južni pol po tri kocke leda za viski, a ti mu doneseš samo dvije, najebo si. U oba njegova oka postaješ neuviđavna stoka.

Jedva stojim. Sjeo sam i želio nastaviti pisati priču o Jajetu i Zeki, ali riječi ne idu same. Moram ih tjerati. A kad ih moram tjerati, mrzim ih. Kad ih mrzim, bičujem ih. Kad ih bičujem, one mrze mene. Kurvice male, znaju da me mržnja boli više nego njih bič.

Današnji bi dan trebalo izbrisati, samo ne znam kako. Jebi ga, nema veze. Za sutra sam dogovorio novi početak. Valjda neću zajebati.

Srijeda, bez poljupca

Čim sam jutros otvorio oči ugledao sam smiješak u ogledalu. Trebao sam se protegnuti kao lijeni mačak kako bih shvatio da nije moj. Okrenuo sam se na drugu stranu i još malo sanjario. Na prozor je sletjela ptičurina. Zaželio sam da mi na obraz sleti poljubac. Dan koji započne poljupcem obećava, govorila je moja teta. A jebeš ti to, teta draga, kad rijetko ispuni obećanje.

Imao sam dojam da je dan ipak nekako započeo poljupcem sve dok nisam skontao da me slini depra. Kad me pere depra, uvijek mi opere samo glavu. Pizda. A glavu mogu prati i sam. Zašto depra ne bi meni jednom lijepo oprala leđa. Neka boli, neka trlja, neka gnječi i pritišće, samo da ih pošteno izriba. Dok sam bio mršaviji i pokretljiviji, mogao sam doći do svakog polja na svojim leđima, nitko me nije trebao počešati na G4. Učinio bih to sam.

U zadnje su mi vrijeme leđa uvijek napola oprana, moje ruke više nisu gipke. Prljavština ima svoje oaze mira koje nitko ne dira. Ja ne. Ženske ruke ne. Muške ruke? Zašto ne, ali ne. Depra ne. Boli me jarac za to, zapravo, teta na burzi to neće primijetiti. Ona će s pravom zaključiti da mi je kičma savijena.

Ustao sam opet na krivu nogu, jel’ da? Što ću, obje su krive, nemrem fulat. Opet ja o nogama.

Ali trebaju mi, da, baš one, da me odnesu ovako sjebanog do burze. Osim banke, jedino me još burza želi vidjeti.

Dodijelili mi novu referenticu. Neko mlađe biće umilnoga glasa. No čekala me revizija profesionalnog plana, a ne poljubac. Da nije bilo tog zavodljivog glasića, rekao bih da joj puca žalac. Ovako, mogla je ispasti i romantična večera uz svijeće. E, da nije stalno upisivala moje podatke u kompjuter i nešto po njemu čačkala kao ja po nosu. Kuckanje me vratilo u stvarnost. Profesionalka protiv čovjeka bez profesije.

Poželio sam da se nasmije, ali nije. Nije imala komu, čemu. Vidjela je da imam depru zalijepljenu za lice. Kao aliena.

Poslije sam popio kavu i ćaskao. Ugodno. Nisam čačkao nos pa sam odmah pomislio da mi je bolje. Čak sam se i smijao. Depre više nije bilo na mom licu. Prerano sam se obradovao. Sada mi je bujala u trbušnoj šupljini. Kao alien.

Vratio sam se kući i upalio radio. Kad upalim radio siguran sam da neću ništa raditi. Ne mogu, dekoncentrira me. Uvijek puštaju pjesme koje mi grizu dušu, a ja kad radim, radim s dušom. Bez partnera mi ne ide. A pjesme mi opasno tamane partnera, hvataju mi dušu za gušu. Trebalo bi zabraniti izvođenje pjesama bez brnjice.

Jednoj sam i refren zapamtio. Činilo se da će mi duša crknuti zbog tetanusa.

Nosi se u tri pičke i operi uši molim te,
jer ne čuješ dobro, volim te.
Jebem ti mater glupu, pažnju sam htjela steć’,
ništa loše,
al’ ti baš se hvataš za svaku riječ
kao majmun za lijanu,
kriv si što sve otišlo je u bananu.
U tri se pičke materine nosi,
ja stvarno više ne znam tko si!

Neočekivano, na kraju sam dana ipak malo živnuo. Ako je uopće moguće da se tako nešto dogodi mrtvacu. Ono, u trenutku kad se napokon ispili alien.

Idem zaliti ranu pivom. Da je sperem od soli.

Subota, bez dokaza

Probudio sam se. Većina bi rekla da je to dobro. No većina bira i predsjednike, članove parlamenta, lokalnu vlast. Dakle, vlastite egzekutore. Znači, nije dobro.

Ipak, dobro je. Otvorio sam oči, živ sam. Valjda. Pronašlo bi se dokaza za to. A opet, neki mi tvrde kako se ništa ne može dokazati. Da je dokaz kita na ledenom vjetru. I ne stoji.

Ipak, probudio sam se. U zagrljaju strasti, sa željom. Da nastavim dnevnik iako sam preskočio cijeli cjelcati dan. Dani mene ne preskaču, brutalno su dosljedni, a ja sam se ipak usudio preskočiti jednog od njih. Možda sam hrabar. A možda sam samo lijen kao guzica u kožnoj fotelji. Nema dokaza. Ako ih i ima, samo su kula od karata na buri. I nikako ne stoje.

Dnevnik? Kurac dnevnik. Desetodnevnik. Više od toga nisam u stanju. Ništa mi se ne događa. Morao bih izmišljati. A ljudi ne fermaju priče iz nečije lude glave nego samo one životne. Ono kad ti upadne sisa u oko ili kad nekome pukne čir na živcima pa nastane masakr. Kod mene toga nema. Nema života.

Ipak, probudio sam se. Sjetio se svoje mačke. Koja izgleda kao biće sve dok ju ne ovjekovječiš fotoaparatom. Onda ispadne demon, čudovište, rugoba nespojiva sa životom, vražje djelo. Ne znam ni za jednu sliku na kojoj izgleda kao mačkica. Nemam dokaza da je mačka, ali ni da je Sotona. I sjetim se kako me gleda kao vrećicu Whiskasa, kako me dočekuje na vratima kao žena svog čovjeka, ratnoga junaka. Kako mi se uvlači u postelju poput ljubavnice, sklupča mi se ispod pupka i tiho prede. Kako mi sjedne na grudi i pritišće me svojim šapicama. Poput žena iz pjesme Ante Perkovića. Žena koje ne postoje.

Mogao bih je voljeti, ali čemu? Nismo kompatibilni. Jadnica blagog pojma nema što je ljubav. Glupa mačketina.

Dan je prošao. A možda i još jedan. Teško je pisati o ne-događajima. Priče ne cure iz mene, nemam probušene vene. Nisam otužni alkos pa mi ni radnja ne teče. Nisam aktivni sudionik niti jednog rata, priče mi ne pucaju od uzbuđenja, nema zadaha smrti, samo puka svakodnevnica. Jebeš mene kad mi je mama brisala dupe do sedme i na sisu me hranila do četrnaeste.

Ali i ne-događaji se dogode. Teško ih je izbjeći. Tako sam se u manje od 24 sata osjećao i kao govno na kiši i kao kap vode na dlanu. Ne svojom zaslugom. Sručilo se na mene kao proljetni pljusak. Shizofreno je kad ti se dogodi u jednome danu. Bilo je mokro, kako god okreneš, kako god prospeš. Trudim se da takvi dani puni vlage ipak ne speru svu ljubav s mene. Moja draga sad je u Japanu, pjevao je Đole bez dlake na jeziku. Ja ne smijem, moje riječi moraju nositi krzneni kaputić i tešku masku, pa bilo to i usred ljeta. Da kažem gdje je sada moja draga, znalo bi se sve. Onda bi se ona stidjela. Ali mogu priznati barem ovo, sasvim besramno – u mom je srcu.

Danas, a danas je subota, išao sam na krštenje. Jedva sam ustao iz kreveta jer me zavela prethodna noć. Pozvala me na cugu, ples i devijantno ponašanje. A ja ne znam reći ne. Nisam silovao noć, da ne pomislite. Ona je to željela. Druženje s ekipom iz osnovne škole trajalo je do pola tri. Nadam se da nisam ispucao sve svoje fore. Želio bih da mi se nasmiju još barem jednom. Ne tražim puno.

Išao sam na krštenje, da. Nećakinja. Lori. Preslatka. Predivni roditelji. Iako ovo pišem dok me rakija vuče za za rukav (a još i više za jezik!), ne laskam. Okej, nemam dokaza. Okej, morat ćete mi vjerovati. Nije teško, kažu. Ne samo da kažu nego neki i u sat i nešto minuta filma povjeruju.

Gledao sam… Friedkin nije , egzorcist jest. Što je to? Zagonetka. The Rite. Sam vrag zna što se događa. Sam vrag želi slomiti našeg junaka. Da povjeruje, bena. To je da ne povjeruješ. I on se slama. Kaže on tako – vjerujem u Sotonu. Ali tu je i kvaka, ključni moment. “Vjerujem u Sotonu, ali to znači da vjerujem i u Njega!”. Uau. I sve dobro završi.

E pa ja se odričem Sotone. Iz čega onda slijedi i da se odričem Njega. Neće dobro završiti, zar ne?

Vjerujte, ušao sam i u crkvu. I istog trena osjetio da sam nepoželjan. Na zidu je pisalo nešto kao “Idite k Josipu”. Kada sam to pročitao, znao sam da sam nepoželjan. Ne znam nikakvog Josipa, ali idem. Okej, znam Josipu, ali ona me nikada nije niti željela kod sebe doma. Zato idem kući. Tamo će biti pića i kolača.

Kuća je bila puna, slavilo se. Kaznio sam se satima i satima dobrotvornog rada u kuhinji. Prao sam suđe golim rukama. Na čelu su mi umjesto kapi znoja izbijale misli. Pa sam trčao amo tamo ne bih li ih sve zapisao. Puno sam ih prosuo, jebi ga. Ali niti šaličicu nisam razbio.

I sad, recite vi meni, o čemu pisati? Povazdan sam prao suđe, povazdan samo zapisivao. Znam prati suđe i volim pisati. Da ga jebeš, bilo bi mi stoput milije da je obratno.

Nedjelja, bez dlake na jeziku

Nedelje su mi nekad prolazile kao deda koji bi, kad god mu je puhnulo, dolazio obaviti neke poslove u gradu i nakrkati se. Deda je ostavio neki trag. Kažu da ličim na njega. Kad je šutke otišao s ovoga svijeta, svojoj kćeri, mojoj mami, nije ostavio ništa. Kažu neki da to liči na njega. Enivej, te bi nedjelje ostajale najmanje tri dana… Previše. I prale mi mozak. Slamale bi mi kičmu kako bi me pripremile za još jedan radni dan. Danas prolaze kao ubod komarca. U početku malo svrbe, a onda nestanu bez traga. Iza njih ostaje tek sjećanje na obilan ručak. Ma ostaje drek, zapravo. To skužim u ponedjeljak ujutro. Ne vidim ga, samo znam da je tu. Imam onu školjku bisernicu koja je krajnje obzirna prema seronjama i ne dopušta im da vide svoje bisere, no pretpostavljam da veće razlike u odnosu na one druge dane u mjesecu nema. Drek je drek. Ako nema krvi, znači da nije ništa revolucionarno. Okej, bio je Dan planete, vjerojatno su svima usta bila puna Zemlje. Meni su džepovi bili puni kovanica. Nešto slavuja i tuna, ali uglavnom velebitske degenije. Kod mene degenija nije zaštićena. I zadnju bih dao za kutiju cigareta. Bez grižnje savjesti.

Ne radim. Bit će da je to to. Grizem kad ne treba. Treba mi Cesar Millan da mi uspava karakter. Ne možeš se ponašati kao pseto kad si s čovjekom. Lijepo. Bravo. To mi radi, jer ti možeš da mi radiš sve… Čista eutanazija.

A kad smo već svi veliki ljubitelji životinja, nedavno sam bio optužen da prosipam tuđu intimu kao bisere pred svinje (margaritas ante porcos). A ja margarite ne prosipam. Do zadnje ih u sebe saspem, sve dok ih plaća netko drugi. To što pišem, to sam ja. Zvuči sebično, ali ne pišem o vama. Tko se prepozna, njegova greška. Pišem i za vas, nema sumnje, takav sam, treba mi pažnja, zašto da se kitim lažnim perjem skromnosti? Udobno je lijegati na lovorike. Uzbudljivo je pročitati komentare koji me ponekad ostave bez riječi. Izazovno je znati da postoje mnogi koji pišu bolje od mene, ali se ne usude. Tužan usud. Nije mi svejedno kad pročitam pronicljiv komentar koji pobija neku moju tezu. Nisam snob, dižem palac. Zagrlim protivnika, ja mu podignem ruku. Ne treba mi sudac. Ne pomišljam na revanš. Moje su godine ponosa prošle, pobjede će postati rijetke kao kestenjasti pramenovi na mojoj glavi. No učit ću dok sam živ, obećavam. Hvala vam za svaku lekciju, svaki ukor pred isključenje. Ali ipak najčešće pišem zbog sebe. I o sebi. Želite znati da mi se nekad ne diže? Znajte. Želite znati da imam krive noge (opet ja o nogama)? Znajte. Želite znati da imam fantastičnog kikića kojeg još stignem upropastiti i propalu vezu iza sebe koju ni znanost ni nebesa više ne mogu popraviti? Pa znajte. To vas neće pitati u kvizovima. Možete se sjećati moje “intime” do sudnjeg dana, ali već sada možete zaboraviti na milijune.

Nedjelja je, a ja gledam filmove. U krevetu sam proveo šesnaest od 24 sata. Ništa me ne može iznenaditi. Osim zvonjave. Svaki puta kad zazvoni telefon u filmu, ja se stresem. Nijedan zvuk u filmu nije toliko stvaran, toliko blizak, toliko osoban. Može biti film i zadnje smeće, može torrrent biti čulima neprobavljiv, ali ako zazvoni, ja mislim da zvoni meni. Da mi javljaju kako mi je netko krepao. Da mi javljaju kako nisam platio porez. Da mi T-Comrad javlja kako će mi isključiti telefon. Da mi draga želi poručiti kako me više ne jebe tri posto… Nikad prije nisam čuo melodiju, ali uvijek imam filing da zvoni meni. Kome zvono zvoni?

Želio sam večeras nastaviti priču o Jajetu i Zeki, želio sam večeras napraviti nešto veliko, ali ovo me pilanje iscrpilo. Osjećam se kao drvosječa nakon prebačene norme. Motorna mi je pila bez goriva, lanac je puknuo. Smreka ispred moga prozora preživjet će noć, nema sumnje. Zemljo, budi sretna. Danas će jedno drvce više disati za tebe.

Večeras mi je malo nedostajalo da izvalim “volim te”. Nekad bih to učinio bez razmišljanja. Nekad sam sanjao neke nazovivelike snove. U zadnje vrijeme sanjam kako me svi napuštaju kao pseto, kako bježe od mene kao vrag od Tajvana. Nemam zašto brinuti, zapravo, snovi mi se i tako nikada nisu ostvarili.

Petak, bez prebijene pare

Okej. Mislim da je prošlo desetak dana. Ispada da sam uspio nešto ispisati svakog drugog dana. Da govorimo o braku ili sličnoj pizdariji u kojoj se dvoje/dvije/dvojica pokušavaju ne mrziti, mogli bi reći da je to prilično redovan odnos. Redovan? Jebeno dobar odnos. Ovako, to je kurac. Čisto izdrkavanje. Nekako fali druga strana. Pisati svakog drugog dana. U prosjeku. Prosjek, da, to je prava riječ. Jebi ga. Nisam mogao više. A nije da se nije događalo. Samo nisam mogao o svemu tome pisati. Ne onako kako bih želio. Otvoreno. Ne ono s Hloverkom Novak-Srzić nego stvarno otvoreno.

Zapravo, od zadnjeg je popisa mojih antidogodovština prošlo i mnogo više od desetak dana. Ali hajde, deseti sam dan napisao prvih par rečenica. I stao. Kao u govno ispred semafora na kojem se zapeklo crveno svjetlo. I ni makac. Moj je dnevnik bio prazan baš kao i moj frižider.

Razlozi mojih povremenih internetskih ili fejsbukvalnih smrti su ili zaljubljenost ili morske ideje. Da budem iskren, najčešće je to slijepa zaljubljenost u morske ideje. Koje onda pokušavam pretočiti u bočicu stvarnosti. Oživotvoriti sve one snove koji su dosad samo životarili, kotrljali se amo-tamo između dva uha. I remetili mi ravnotežu duha.

Nisu to, poput američkog, neki grandiozni snovi. Majušni su. Ali teški su za popizdit. Dok ih ja podignem na radnu površinu gdje bih ih trebao danonoćno tesati, a svoju lijenu guzicu smjestim na stolicu, prođe i po tjedan dana, da ne velim tjedan i po…

A sve zbog silne sline ljubavi. Najprije, kao hrčak svoje kolo, počnem vrtjeti film kako me moji snovi i ideje zapravo ne vole. Kako nikad nisu ništa učinili za mene iako ja oko njih skačem, tetošim ih, mazim i pazim. Kako me ne fermaju pet posto iako im povazdan tepam, milujem ih, hranim. Stalno su mi u mislima. Ali valjda im se ne sviđa to što im pričam bajke prije spavanja. Umjesto da ih pokušam realizirati. Vjerojatno me zato ne vole. Opet neka nesretna, neuzvraćena ljubav. A takva u meni aktivira alarm za patnju umjesto za radnju. I ode onda sva energija na proklinjanje sudbine, ne ostane mi snage za uzeti je u svoje ruke. I satrati je odmjerenim udarcem.

Ipak, nešto sam počeo kemijati u svojem laboratoriju muka. Projekt kodnog imena “Fejsbukodonosor” počeo je dobivati obrise svjetskog čuda, a ja čudaka koji se namršten vrzma po stanu i naglas psuje. Već po izmaglici koju su stvorile otrovne pare shvatio sam da je preda mnom golem posao. Da nema šanse da ga završim prije rujna. Da ću nevin robijati mjesecima radi bezumna zločina uma. Da se trud neće isplatiti. Da ću zadovoljštinu dobiti u dvoboju u kojem ću ja pasti mrtav. Vremenski. Financijski. Duhovno. Možda se ipak isplati? Kao i svakoj septičkoj jami, treba mi povremeno pražnjenje. Vidimo se dakle u rujnu. Svi ćete biti pozvani, odazovite se bar u dvoznamenkastom broju. Zamislite to kao odlazak na sahranu. Moglo bi biti zabavno.

Odlučio sam se za kreativnu pauzu. Pred plimom sam morskih ideja najprije malo skrenuo, a potom i stigao na more. Iz baze u Lovranu izveo sam nekoliko desanata na istarski poluotok. Vuče me ta Istra, inače sam svake godine u Pazinu na Istrakonu s nekom SF pričom. Ove sam godine uspio iscijediti nekoliko idejica, ali nedovoljno za sočnu priču. I nisam je napisao. Prvi puta u osam, devet godina. Taj sam promašaj doživio kao prst sudbine koji me pogodio ravno u oko i odnio mi pola duše. Umjesto da joj vratim milo za drago, u Istri sam umjesto sudbine satrao dosta para. Pare nisu poput ideja i snova. Pare ne da me ne vole, one me mrze. Bježe od mene kao političari od odgovornosti.

Šetajući uz more razmišljao sam. Što bih sve učinio za lovicu? Što bih sve napravio da me pare zavole? Bih li skočio u more za njih? Koliko njih bi moralo bespomoćno plutati da bih se ja, recimo, skinuo gol golcat usred Rovinja i bućnuo u vodu? U svega par koraka došao sam do cifre od dvjesto kuna. Okej, priznajem, lažem kao pseto, dižem si cijenu, sto. Šteta što ljudi ne bacaju pare u more. Ali zato mnogi pišaju, neki kenjaju. A dam se kladiti da postoje i drkadžije.

Dok sam ja tako lagano pišao u vjetar, neki su se vjerojatno popišali u more. Možda baš netko od vas. Ne smeta mi, i ja pišam u more. Moram skrušeno priznati da se kad otvoreno priznam da pišam u more neki ljudi otvoreno užasnu. Sablazne. Fuuuj, kažu, kako možeš pišati u more, to je odvratno. Jednom smo liku frend i ja uzgred spomenuli da pišamo. Frajer se više nio htio kupati blizu nas, toliko mu je to bilo odvratno. Čak i kad smo obećali da nećemo pišati. Nije se osjećao sigurnim. Ako u more pišamo, lako je moguće da ni nakon pisoara kite dobro ne brišemo. A dupe tek… Bolje niti ne spominjati. I takvi odvratni ulazimo u vodu. Lik je otad plivao najmanje deset metara daleko od nas. I najviše tri metra udaljen od cijevi koja od jutra do sutra ravno u more bljuje utrobu uvaženih gostiju nekog multizvjezdanog hotela.

Od objašnjavanja ekipi koji se protivi pišanju da i drugi kupači opuste mokraćovode u vodi odustao sam jer to doista nije argument. Ali nije pomoglo niti spominjanje blaženih plodova utrobe morske živinčadi koja iz sebe izbacuje sve u šesnaest. Ni to im nije dobar argument. Jer ja sam čovjek pa bih se tako trebao i ponašati. A to što ljudi znaju biti govna… Nikom ništa.

Enivej, pišao ja ne pišao, lovica je gadno iscurila. Vidite li me negdje kako stojim uz bankomat, molim vas, zovite policiju, zovite hitnu. To je pokušaj samoubojstva.

Po povratku u ZG iznenadio sam sam sebe. Disciplinom i voljom. Nastavio sam raditi na “Fejsbukodonosoru”. Cijelih osam sati u dva dana. Pola radnog vremena. A meni je trajalo kao sam život.

Morao sam se biciklom provozati gradom, samo da si ne priznam kako nemam život. Volim bicikl. I on voli mene. Velika ljubav. Srce mi pukne kad mu pukne guma. Nadam se da neće tako skoro jer nemam odakle puknuti sto kuna.

Okej, sjeo sam na bic i udario po pedali. Vozio po biciklističkoj stazi koliko je to bilo moguće. Kad me staza napustila, nisam se držao pravila. Neka me kazne. Idem u zatvor. Love nemam. A stvarno vozim oprezno. Neću uvijek na cestu, pendrečite me. Ali kad sam na nogostupu, ne gazim pješake. Ne divljam. Ne pizdim. Čak ni zvonce ne koristim. Pješaci imaju prednost. Poštujem. Čekam svoj trenutak. Ali poštujte vi i moje znakove kad mi se nađete na stazi. Za shvatiti što znači srednji prst ne treba ići u autoškolu.

Kad sam već na biciklu… Stravično me ispizdila izjava nekog šupka iz PU zagrebačke. Da pješaci vrlo vrlo rijetko gaze svijetlim biciklističkim stazama. Yeah, right. Htio sam još tada napraviti veliko istraživanje, provozati se po pola Zagreba, ali kad je srce otkucalo da, lijeno je dupe reklo kako nema govora o tome. Pa sam iskoristio put do Jelačić placa za jedno malo istraživanje. Radi se o biciklističkoj stazi u Martićevoj. Režite mi vene tupim škarama ako ima više od kilometra, kilometra i pol u oba smjera. Ali bilo je dovoljno.

Evo rezultata, ekskuzemoa na neznanstvenom rječniku:

Dakle, četiri sam pješaka “napao” s leđa. Jednoga je frend upozorio da nailazim pa mi se uklonio s puta. Ostali me nisu mogli vidjeti pa sam ih morao zaobilaziti. Dvije spodobe gazile su biciklističkom stazom prema meni. Kurcem nisu mrdnuli kad su vidjeli da dolazim, a kamoli skrenuli. I njih sam morao zaobići. Jedna je djevojka hodala stazicom, ali se barem sklonila kad me ugledala. Nabasao sam i na dva lika koji su brbljali na pločniku. Jedan je bio na pravom mjestu, drugi se ukorijenio nasred biciklističke staze.

A radi se samo o Martićevoj. O stazi koju amo-tamo prođeš u pet… deset… petnaest minuta. Što upravo ovisi o broju onih “rijetkih” sugrađana.

I evo me sad, pred ponorom mržnje. A htio sam pisati o ljubavi. Da, opet. Biti poet. Biti dosadan. Ali barem sam iz ovoga naučio da možeš biti dosadan i ako ne pišeš o ljubavi.

Za kraj ovog smiješnog nazovidnevnika, nešto poput vremenske prognoze u središnjem dnevniku, izlanut ću nešto poput prognoze bremena.

Pruži mi mali prst i dat ću ti cijelu ruku. Skloni mali prst i davat ću ti obje ruke, pa neka se i sasuše, neka otpadnu kao zrele šljive. Ali počni mi mahati malim prstom, podcjenjivati, omalovažavati, dići ću ih. Kao sidro. I otploviti dalje. Negdje će me već dočekati moje more ljubavi, zagrliti me svojim valovima i zamoliti me da se usidrim. Prihvatiti me kao čovjeka. Pa makar se katkada i popišao u njega.

Denis Giljević