Friends

Čitala sam mnoge knjige u kojima su 2 najbolje prijateljice pokrenule i zajednički posao i to je učvrstilo i uljepšalo njihovo prijateljstvo.

U stvarnosti, mnogi su mi govorili da to baš i nije tako pametan potez – u firmi u kojoj ti radiš, zaposliti prijatelja ili prijateljicu. Kad sam pitala zašto, najčešće je odgovor bio zato jer nikad ne znaš što se sve može dogoditi… I doista, nikad ne znaš u što se može pretvoriti osoba za koju misliš da je poznaješ, to sam osjetila na vlastitoj koži na nimalo lijep ni ugodan način.

Poznavale smo se godinama, radile smo zajedno od 2007.-2009., a onda sam ja morala otići. Ali ostale smo bliske i dalje. U jesen 2011.g. ona je počela raditi u marketinškoj agenciji u kojoj sam ja radila već godinu i pol i trebalo nam je pojačanje. Pomogla sam i njenom suprugu koji je dobio posao u tvrtki koja se bavi uvozom i prodajom kozmetike. Dakle, nije da se nismo dovoljno dobro svi poznavali i da ono što se dogodilo nismo nikako mogli prdvidjeti.

Činjenica je da smo negdje u posljednje 2 godine zajedničkog rada postale stranci jedna drugoj i više nismo dijelile neke stvari kao prije. Možda je to bilo zato jer je i sada i njen muž sjedio s nama u uredu, pa više nismo mogle biti tako otvorene kao ranije. Ne znam razlog, ali primjetila sam da su se stvari promijenile. Ona je sve više i više gledala samo svoj posao, nikad se nije potrudila saznat što i kako ja radim, mislila da je se u mojim zadacima može snaći kao riba u vodi, jednom kad bude morala nešto odraditi umjesto mene… Ja se nisam previše bavila njenim poslom, imala sam dovoljno svojeg, ali primjetila sam da je jesen 2012.g. tmurnija i da se projekti ne zakupljuju kao prethodne godine. Štoviše, sve što smo trebali te jeseni pokrenuti, nikako da krene… a frustracije i nezadovoljstvo su postajali sve vidljiviji i opipljiviji.

Jesen postane zima, zima postane proljeće, prođe Uskrs, prolazi polagano i svibanj… i onda zaključim da bih krajem svibnja mogla malo pobjeći na tjedan dana ako to klijent i njegovi zahtjevi i potrebe dozvole. Izaberem posljednji tjedan u svibnju, onaj u kojem je četvrtak bio blagdan i računam da će mnogi spojit taj neradni četvrtak s vikendom, bit će mirnije, kolege neće imati neku frku s mojim poslovima… Sredim apsolutno sve poslove (predvidljive i nepredvidljive), ostavim sve pod kontrolom, zapišem im što bi se potencijalno moglo dogoditi i odem. Cijeli tjedan nisam pomislila na posao, sređivala sam okućnicu svoje vikendice na moru, bavila se čupanjem otpornih trava, skraćivanjem i rezanjem između pljuskova kiše koji nikako da stanu na neko duže vrijeme. Čudi me što službeni mobitel nije ni jednom zazvonio, ali ipak sam ga nosila unaokolo sa sobom. Za svaki slučaj. Prođe gotovo cijeli tjedan, prođe petak i 16h i mislim si “ma ako nisu zvali do sad, onda neće ni nazvat, nema se što hitnog događat u petak između neradnog četvrtka i vikenda“. Naravno, ta teorija je držala vodu možda 10-15 minuta. A onda je nazvala kolegica ispitujući kako mi je i kad se vraćam i uporno govoreći “ali ti se sutra svakako vraćaš“. Ja objasnim da nisam planirala, imam posla i o čemu ona priča, kakva svadba; onda joj objasnim da svadba nije taj vikend, nego idući i da se sutra ne vraćam u Zagreb (toliko o aktivnom slušanju drugih: ona je čula da imam neku svadbu, ali nije se potrudila zapamtit da je to prvi petak u lipnju, a ovaj vikend je svakako bio prikladniji u njenom svijetu)… a onda krene “ti se sutra svakako moraš vratiti, suprug i ja putujemo u Amsterdam u nedjelju ujutro i moramo se svakako naći sutra popodne da ti sve objasnim, naime, dobili smo posao….”. I što sad napravit? Jer ne prekidam samo ja svoj odmor jer gospođa putuje; prekidaju ga i moji starci, imamo još posla koji smo planirali obaviti, ali eto, nećemo, pustiti ćemo sve jer se JA moram vratiti u jebeni ured da bi gospođa kolegica mogla u miru mi sve objasniti i nacrtati te otputovati van jebene zemlje.

Osjećala sam se… ne znam kako. To jednostavno ne mogu opisati. Nisam mogla spavati ni jesti, ali drugima to nije bilo važno. Nemam pojma kako sam preživjela taj tjedan jer sam mijenjala i kolegicu i njenog muža i odrađivala svoj posao koji nije prestao postojati ili biti manje važan samo zato jer sam ja bila jedina u uredu. Oni su se lagano, s nogu na nogu, šetkali po Amsterdamu bez najmanje namjere da barem pitaju jel ovdje sve u redu. Ja sam sjedila na sastanku s klijentom i pravila se da znam u kojoj je fazi pojedini dio kampanje, zapisivala sam izmjene tekstova spotova koje uopće nisam imala u ponudi, a onda sam se vratila u ured, prekopala prethodne verzije ponuda i mailove kolegice da bih našla tko je autor kojeg teksta (jer i copywritter-i nisu beznačajna stavka u planiranju kampanje). U jednom trenu frustriranosti naglas se zapitam zašto, pobogu, neke osnovne stvari nisu posložene i spremljene na serveru, nego ja glumim Sherlock Holmesa kopajući po njenim prepiskama… a šefu para izađe na uši.

Tjedan nekim čudom ipak prođe i u nedjelju predvečer nazovem kolegicu kako bih joj prenijela da tjedan nije bio baš najbolji i da je zamolim da sutradan dođe točno u 8.30h jer klijent očekuje novu ponudu do 10.00h i da bih joj objasnila što sve treba napraviti. Prvo se nađe uvrijeđenom jer sam joj rekla da je bilo katastrofa, “nije imalo šta biti tako gadno jer je ona meni ostavila sve materijale i sve mi je objasnila, zar nije cijelu subotu popodne provela sa mnom u uredu objašnjavajući mi što i kako, kako se ja sad usuđujem reći da je bio kaos”. Onda mi još kaže da neće doć u 8.30h jer mora kod doktorice kod uputnicu, pa će doći do 9.30h. Usput budi rečeno, njen suprug me drugo jutro pitao kakav sam to razgovor imala s njom sinoć, kakav su oni meni kaos ostavili… Nisam htjela ulazit s njim u rasprave jer smatram da se njega to najmanje ticalo, pa sam nešto promumljala da ne želim o tome. Zbilja, čemu? Jedino što sam mogla i možda trebala napraviti u toj situaciji bilo je da ju odvedem na kavu van ureda, posjednem i objasnim joj što se događalo, dok je opušteno lelujala Amsterdamom. Kolegica se uprizorila u uredu tek iza 10.30h, da bi iza 12h ustala i rekla da ide nešto privatno obaviti, vratiti će se za pola sata i da je zovem ako budem trebala. Imala sam 10 upitnika iznad glave. Zar je ona meni postala šefica u nekom trenu? Koliko sam se ja sjećala, posao je dobila uz moju pomoć i preporuku. I njen muž također. Ali ja se nikad nisam prema njoj odnosila kao da mi je podređena.

Idućih mjesec dana na posao sam odlazila s grčem u želucu, situacija u uredu je bila nikakva i vrlo teška istovremeno, s njom sam pričala samo kad sam je nešto trebala, no primjetila sam da ona vrijeme do odlaska kući skraćuje surfanjem po internetu, čitanjem foruma, izradom prezentacija za njenog muža jer on nije znao kako… Zivkala je klijente i pričala toliko glasno da nitko drugi nije mogao telefonirat u isto vrijeme kad i ona – osim njenog muža, koji se zapravo nadglasavao s njom; dogovarala je kampanju koja još uvijek nije startala, a ljetni godišnji odmori su bili pred vratima. Ja sam na redu bila tek krajem srpnja jer je tada išao i moj klijent i istaknula sam to nekoliko puta, tako da sam imala vremena odraditi sve potrebno i pripremiti potencijalne zadatke. Posljednji tjedan prije nego kolegica i njen muž otišli na godišnji, konačno je startala i kampanja, a ja sam bila pozvana da se u četvrtak u 8.3oh pojavim na poslu. Inače valjda dolazim u 12h, pa eto, vrijedna kolegica me pozvala ranije, vjerojatno imamo puno posla za napravit. Mo’š mislit. Prošlo mi je kroz glavu da vjerojatno želi riješiti stvari prije godišnjeg, ali sam odbacila tu pomisao i otišla na trening, zaboravljajući njenu poruku istežući tijelo za vježbe na šipci.

Idući dan sam pozvana na red od strane kolegice pred publikom u obliku njenog supruga. Naime, moje ponašanje je bilo krajnje bezobrazno. Ona je taj petak prije puta radila do 22h umjesto da se sprema i još je bila dovoljno kolegijalna da zamoli šefa da odgodi put u Beograd ako baš ne mora ići da ja ne bih bila skroz sama. Nadalje (a ova mi je omiljena), posao se odvija u realnom vremenu i nemam ja šta biti uvrijeđena jer sam se morala vratiti ranije s godišnjeg. Nije ona znala da će klijent prihvatiti našu ponudu i da ćemo sve trebat pripremat u tjednu kad nje nema, a put nije mogla odgoditi jer je bio planiran i plaćen mjesecima unaprijed, ona je dala sve od sebe… blablabla… posao se odvija u realnom vremenu…. blablabla… kako mogu reć da je bio kaos, kad je ona sve pripremila… blablabla… U nekom trenu publika se proširuje za još 1 člana, dolazi i kolegica koja se bavi računovodstvom i financijama, napadi na mene i dalje ne prestaju, publika je tu za potporu, pa se može svašta izreći. U jednom trenu joj ukažem na činjenicu da sam obabrala otić na godišnji onaj tjedan kad je to za mene bilo izvedivo i riješila sam sve što sam mogla, a ona je u tom tjednu imala samo jedan jedini zadatak: kad joj dođe mail s podacima dobitnika nagrade, proslijedit ga klijentu, isprintat mail, upisat podatke u tablicu dobitnika te papir odložit u registrator (suludo je to što sam joj čak napisala i gdje taj prokleti registrator stoji). Što mislite, što je ona od toga napravila? Proslijedila mail, a papir ostavila na mom stolu. Kad sam joj ukazala na taj vrlo jednostavan zadatak, koji se može obaviti za 3 minute, rekla je da to “nije bilo prioritetno“.

Na kraju cijelog njenog monologa, ja popizdim i ispalim pred svekolikom publikom da već mjesecima imam osjećaj da se ne mogu pouzdat u nju i da mislim da ako nešto ne obavim sama, nitko to neće napraviti umjesto mene. Nakon toga je zašutjela.

Godišnji su prošli, a posljednji dan mojeg prošao je uz glavobolju i želju za povraćanjem. Priznajem, noć sam provela vani, a prije toga smo cugali koktele na “gljivi“, ali nije mi moglo biti toliko mučno od 2 blaga koktela. Od prvog dana počelo je udarnički, na to sam računala još od odlaska na godišnji i nije mi trebao šefov telefonski poziv u petak navečer da mi objasni što mi je učniti “odmah u ponedjeljak, čim dođeš u ured”.

Niti mjesec dana kasnije, krene realizacija jednog mog projekta i odem ranije iz ureda, a drugi dan me dočeka radosna vijest: kolegica je dobila drugi posao i odlazi iz firme za 2 tjedna. Nije li to sjajna vijest? Ustanem i iskreno sretna, zagrlim je i čestitam joj, a ona nastavi kako neću sve morat sama, dobit ću pomoć, zaposlit ćemo nekoga novog na barem nekoliko sati tjedno, a i šef će mi pomagat…

Posljednja 3 mjeseca mog života mogu se svest na samo 1 riječ: rad. Rad do 17.30h, 18h gotovo svakodnevno; rad do 19h tu i tamo… Naravno, “osvojila“ sam sve projekte koje je kolegica vodila, “osvojila“ sam sve njene kontakte i ponude i zivkanja… “Osvojila” sam jako puno toga, samo ne razumijem zašto sam jadnija nego ikad prije. Novu osobu nismo zaposlili, pa ja riješavam sve i svašta i borim se sa svim i svačim, a samo sam jedna i ne mogu se klonirat. Mene nema tko zamijeniti kad odem na godišnji, što podrazumijeva odmor uz službeni mobitel i laptop i provjeravanje mailova… Mene se zove u svako doba dana i noći jer ja znam sve odgovore.

Jednom prilikom, tjedan ili 2 nakon odlaska iz firme, bila sam prisiljena nazvat kolegicu da mi pomogne oko neke ponude. Taj jedan razgovor bio mi je dovoljan da ujedno (za mene) bude i naš posljednji razgovor: pričala je sa mnom s visoka, kao da sam ja niža vrsta, njen mali podanik, a ona uzvišena, viša vrsta vrijedna poštovanja i divljenja. U nekom trenu sam izgubila i prijateljicu, a ne samo kolegicu. Ni jednom od svog odlaska nije se javila ni sms-om, a ne-daj-Bože da me je nazvala i pitala kako sam.

Najžalosnije u cijeloj priči je kad nas zajednički poznanici pitaju kako je ona. Odgovaram da ne znam jer se nismo čule. Onda im se iznad glave ukaže upitnik. Još je gore kad me osobe s kojima je surađivala, a s kojima sada suradnju nastavljam ja, pitaju jesam li se čula se s njom i kako je ona. Na moj odgovor da nisam, od tih istih ljudi, za koje sam smatrala da joj nisu više od poznanika i suradnika, saznam da su se oni čuli i/ili vidjeli s njom i da je ona baš super, ima puno više slobodnog vremena, puno je više doma i ima vremena za sebe, jako je zadovoljna jer konačno radi u svojoj struci.

Eto. Ako vam ikad padne na pamet da pomognete nekom koga smatrate bliskim prijateljem, sjetite se ovog teksta i dobro promislite. Učite na tuđim graškama i nemojte biti naivni pa vjerovati kako će posao učvrstiti vaše prijateljstvo. Prije će ga uništiti.