Ima se – može se, nema se – glumi se!

Ok lagano mi se sve više sere od likova koji žive za lažni image. Od jednom ih se namnožilo i šire se ko epidemija. Od kad svatko može uplodati svoju sliku na društvenim mrežama ili javno potvrditi da ide na neki popularni događaj image ovisnici glumataju neki svoj super- duper svijet. Ima se – može se , nema se -glumi se.

Sto puta mi dođe da takvima javno napišem: Vrati mi pare pa se slikaj ili nastavi krstariti po tjednim eventima besplatnih švedskih stolova kako bi mogao objaviti još jedan popularan status ili se chekirati- ali pregrizem jezik, lupim se po prstima i suzdržim jer mi dostojanstvo ne dozvoljava da se spustim na te niske grane i progovorim na taj način. No, što ako je to jedini jezik koji kvazi image ovisnici razumiju? Što ako smo mi „korektno, tolerantno pristojni“ budale koje razni manekeni, priučeni fitness treneri i PR stručnjaci muzu ko mlade krave? Suzdržavamo se, a ljutnja zadržana u sebi ne čini dobro jer zadržavati ju jednako je kao da ispijamo otrov nadajući se da će se ovaj drugi otrovati. Nejde brate kad se prekorači svaka mjera! Treba izbaciti iz sebe inače se izjedaš svaki dan. Traži da ti vrati dug ili halali što bi rekli Bosanci pa nek ti do kraja narastu magareće uši i viči : iaaa- iaaa –iaaa dok pozajmitelj taman ovaj tjedan negdje u teretani radi na bicepsima.

Kad su govorili posudi novac i izgubit ćeš prijatelja nisam previše uzimala za ozbiljno. Pa tko bi riskirao da pogazi svoju riječ, nekome uskrati potrebnu zaradu za život kad u 21 stoljeću možeš zaraditi novac radeći razne poslove. I neka mi nitko ne kaže da posla nema, jer kad god objavim informaciju za neki honorarni posao ljudi nalaze različite izgovore : Daleko mi je, vruće je danas.. može od srijede..pa zar samo 200 kuna ? E ..da si javila u nedjelju bi mogao itd.. Svi bi bili glumci, direktori, treneri, manekeni, PR stručnjaci .. Jebote nitko nebi primio malo lopatu na građevini pa pljunuo u šake i vratio novac koji je posudio za kvazi xy prestižne stvari kako bi zadržao savršenu sliku poželjnog lika.

O neee, pa ode image pred ljudima koji se hrane statusnim simbolima.

Možda u meni spava genije ali je budala trenutno budna. Ona ista budala koja želi vjerovati da ljudi zanaju procjeniti što je bitno a što nebitno u životu. Da se živi prema mogućnostima a ne prema očekivanjima nekih površnih ljudi koji izgledaju kao neki serijski proizvod. Ja očito i dalje živim u nekom svom svijetu ali ovaj posjećujem često pa poslije cvilim negdje u svojoj duplji ili se prolijem kao tinta na papir. Daj Bože više razumijevanja i prihvaćanja ovisnika lažnog imagea koji su zavrijedili jednu školsku preko uha do obraza, ali ni tu nebi bilo rezultata jer za to treba imati obraz. Oni su ga odavno izgubili negdje u objektivu smart telefona dok su izrađivali još jednu savršenu selfie sliku koja će skupiti dovoljno lajkova za nahraniti nezasitni ego. Nije sramota posuditi kad zatreba za život – sramota je ne vratiti i praviti se blesav a dalje radeći na slici o sebi da živiš ko Lord-prodavati muda pod bubrege. Bolje biti gazda na selu nego preseravajuća seljačina u gradu.

Emina Pršić, autorica knjige Nedostaje? Ne. Dosta je!