Konačno – doviđenja!

Draga moja,

nikada se nisam zapravo oprostila od tebe. Nekako nisam mogla. Mislila sam da ako kažem to užasno i hladno zbogom da će to značiti da sam te zauvijek izgubila. Koja glupost, ti ćeš uvijek biti tu! Dovoljno je da pogledam u oči tvoje kćeri, pa da te vidim, dovoljno je da čujem smijeh tvoga sina, pa da te čujem, dovoljno je da vidim ruke tvoje sestre, pa da osjetim tvoj zagrljaj.

Ne moram ti ni reći koliko mi fališ, vjerujem da to tamo negdje daleko, znaš. Ponekad ti zavidim na tome što si otišla, a ponekad sam i ljuta jer si me ostavila u ovom šugavom, hladnom svijetu s ljudima koji baš i nisu dobri, al ti bi im sigurno našla neku vrlinu, kao što si to uvijek radila. U svakome si vidjela dobro, pa makar najmanju sitnicu i uspjela si ga pretvoriti u pozitivca.

Tvoj odlazak, osim što je bio bolan, pokrenuo me s mjesta da promijenim svijet. Prvo sebe, pa onda druge. Konačno sam rasčistila ono što sam dugo odgađala, pa da ti se pohvalim, prošlo je već dvije godine od konačnog prekida.

U poslovnom svijetu sam pomakla planine, čudo je uopće kako sam sve to preživjela sama. Kad se samo sjetim kako me živciralo to što si me nazvala novinarkom, a ja sam uvijek imala 101 argument da nisam uredsko piskaralo, no svemir se našalio i gle čuda, pišem ti oproštajno pismo kao glavna urednica vlastitog portala. Pravopisne greške ću ostaviti da se imaš čemu smijati.

Neki ljudi ti jednostavno promjene život, ti si bila jedna od njih. Ni sanjala nisam da ćeš mi toliko značiti, a sada nakon već previše vremena od kad te nema, da ćeš toliko nedostajati. Nemaš pojma kako je teško držati se tvojih pravila, voljeti život bez obzira na sve što ti pruža, a da na kraju dana to nemaš s kim podijeliti. Voljeti Boga, bez obzira na nepravdu. Ponekad imam osjećaj kao da sam upala u zmijsko gnijezdo i ne mogu doći do daha, a onda se sjetim tebe i tvojih riječi: “Melita, pa i oni su samo ljudi, i oni plaču i oni se boje”, pa tako nastavim dalje… Ostati čovjek u medijskom zvjerinjaku nije lak posao i tisuću puta dnevno se podsjećam zašto sam tu, i onda se sjetim naših planova i želja – da promijenimo svijet i učinimo ga boljim mjestom, ako ne za nas, onda za našu djecu. Možda malo prevelik zalogaj , al već te kroz smijeh čujem da za mene toliku ništa nije previše.

Niti sada draga moja, ne moguti reći zbogom, reći ću ti samo doviđenja. Možda skupim hrabrosti pa ti opet za rođendan pošaljem pismo, jer znam da si voljela pisma. Ponekad poželim da nebo ima telefon pa da pričamo satima o ničemu, ili da ima neki kafić s ukusnom kavom u nekom među svijetu pa da zajedno šutimo… kao nekada. Danas ti je rođendan mila, dan kad si u mislima više nego ostalih dana. Uvijek ću ga obilježiti kao dan kad si došla među nas i pokazala mi svrhu i radost života.

Do ponovnog susreta, doviđenja, draga moja prijateljice.

Melita