“Koncert posvećen Karlu Metikošu” u znaku 40 godina rock opere “Gubec Beg”

Ovogodišnje izdanje tradicionalnog Josipinog “Koncerta Posvećenog Karlu Metikošu”, koje će se održati 5. prosinca u Domu sportova, proći će u znaku 40 godina od praizvedbe naše prve rock opere “Gubec Beg”.

U ožujku se navršilo lijepih, okruglih 40 godina od praizvedbe naše prve rock opere, “Gubec Beg”. “Gubec Bega” je, baš kao i album “Dnevnik jedne ljubavi” “skrivio” isti autorski dvojac, Karlo Metikoš – Ivica Krajač. Orkestracije je radio još jedan glazbeni velikan, Miljenko Prohaska, dok je redatelj bio Vlado Štefančić. A Josipa Lisac je tog 5. ožujka 1975. godine u Lisinskom, kao i u stotinama izvedbi koje su uslijedile, tumačila zapaženu ulogu zagorske djevojke Jane. Predstava je izvedena diljem bivše Jugoslavije, ali i u Trstu, Rimu, Budimpešti, te ondašnjem Lenjingradu. Pogledalo je oko milijun ljudi, a arija “Ave Maria”, jedinstvena obrada tog latinskog teksta u nas, do danas je ostala neizostavni dio Josipina koncertnog repertoara. Njezina izvdba, u sceni uskrsne mise, od nekih je kritičara označena kao vrhunac predstave. (Ostalo je zabilježeno da je 1976. godine, prilikom gostovanja “Gubec Bega” u Trstu, redatelj, zbog pljeska, morao prekinuti izvođenje predstave i dopustiti Josipi da ponovo izvede Ave Mariju.) Pritom, ona je, kako napominje, bila samo mrvica, samo dio ansambla od stotinjak ljudi među kojima je bio čak i jedan karate klub, pa Ladarice i folklorni ansambl te Studio za suvremeni ples. Naravno, uz Zbor i orekestar Kazališta “Komedija”.

Opera je pisana po predlošku Šenoine “Seljačke bune” i bavi se, dakako, povijesnim događajem iz 1573. godine. Prije “Gubec Bega” u svijetu su postojale tek dvije rock opere, “Tommy” i “Jesus Christ Superstar”, pa uzora i nije bilo puno. Velikom uspjehu “Gubec Bega”, kako to obično biva, prethodile su sumnje. Tako je Večernji list, nakon praizvedbe 1975. godine, u članku “Djelo dostojno naslova”, objavio nekoliko redaka i o tome: “Sada, kada je izvanredan uspjeh praizvdbe Metikoševa, Krajačeva i Prohaskina “Gubec Bega” u Velikoj dvorani “Lisinski” iza nas, kada smo čuli odušvljenje publike izraženo ovacijama za autore i izvođače, možemo mirno podsjetiti da je bilo mnogo skeptika sa svim mogućim prigovorima za to djelo i izvedbu: prigovori su sumnjali i u autore, i u žanr (s obzirom na odabranu povijesno-herojsku temu) i u ansambl. Ostvarilo se upravo suprotno – autori su se predstavili na visokoj, zaista međunarodnoj razini, tema davnog seljačkog ustanka i njegova vođe Gupca zazvučala je autentično u melodičkom izrazu i ritmovima žanra označenog kao “rock-opera”, a ansambl kazališta Komedija s brojnim vanjskim suradnicima ostvario je visoko profesionalnu izvedbu, koja se, nesumnjivo, ubraja u do sada najznačajnija programska ostvarenja u novoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani. ”

Za međunarodnu razinu, predstavljenu u tada tek dvije godine staroj zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Lisinski”, zaslužna je i izdržljivost jednog kućnog magnetofona, o čemu svjedoči autor libreta, Ivica Krajač:

“(…) Bacili smo se na posao. Iz malog Karlovog i Josipinog stana na zagrebačkim Srednjacima, dvadeset i četiri sata na dan, odzvanjali su zvuci klavira, pomiješani s pjevanjem, glasovima, krikovima i svim mogućim, najneobičnijim efektima, potrebnim za dočaravanje pravog ugođaja naše glazbene priče. Svo troje, i Karlo, i Josipa, i ja, bili smo doslovno obuzeti do tada još nedoživljenom glazbenom groznicom. Maleni kućni magnetofon jedva je izdržavao cjelodnevne napore nemilosrdnog tonskog snimanja. Ipak, negdje sredinom 1973. otvoren je slavljenički šampanjac… Demo “Gubec Bega” bio je napokon gotov!”

Ne skrivajući simpatije, skladatelj Pero Gotovac u jednoj će televiziskoj emisiji, desetljećima kasnije, s osmijehom napomenuti kako su Metikoš i Krajač donijeli operu, ali ne i partiture: “Oni su prosto, jednostavno otpjevali cijelu operu. Otpjevali… I snimili na magnetofon.” – zaključivši svoje izlaganje riječima: “Ta opera je apsolutno… To je umjetničko djelo.”

Zanimljivo je, dodaje Krajač, ispričati još jednu anegdotu:

“Rock opera “Gubec Beg” zapravo je pisana po narudžbi HNK-a iz Zagreba. Tadašnji ravnatelj Drame, redatelj Petar Šarčević, dolazio je na mnoge seanse u vrijeme nastajanja opere, pripremajući pomalo svoju redateljsku viziju za njezinu scensku realizaciju. I svanuo je taj Dan D… Grupica estradnih umjetnika (Metikoš, Prohaska, Krajač, Lisac) usudila se ući u Veliko kazalište, kako bi upoznala dimenzije pozornice i “orkestralne rupe” za smještaj dodatnih rock glazbenika. Taj posjet, iako vrlo renomiranih “estradnjaka”, toliko je uzbudio “kazališne duhove”, da je sutradan intedant Škiljan na oglasnoj ploči morao objaviti javnu ispriku svim zaposlenicima Kazališta, zbog ovog “nemilog, samovoljnog i blasfemičnog” čina, kao demanti, da se bilo kakva i bilo čija rock-opera uopće može naći na repertoaru HNK. (Čelnicima ove Kuće trebalo je više od tridesetak godina da shvate kako dobrom i umjetnički vrijednom mjuziklu, West Side Story, itekako ima mjesta na najuglednijoj nacionalnoj pozornici.)

Bilo kako bilo, od tog trenutka, nitko od nas nije više ni spominjao “žutu kuću na Trgu Maršala Tita”! I tada se dogodio sretan obrat. Legendarni ljubitelj lake glazbene scene, tadašnji ravnatelj “Komedije” s Kaptola, Vlado Štefančić, ušao je u život “Gubec Bega” sa svojim uvijek novim idejama i maštovitim rješenjima. Njegova je zamisao da se vrata Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog otvore i monumentalnim kazališnim predstavama. Dogovoreno – učinjeno! Okupivši sjajnu ekipu (Turina, Škomrlj, Kosec-Bourek, Škrinjarić), Štefančić je, po mišljenju publike i kritike, napravio veličanstvenu predstavu i na juriš osvojio ne samo zagrebačku, već i publiku čitave bivše Jugoslavije, Sovjetskog Saveza, Mađarske, Italije, a fascinantan broj od cca milijun gledatelja predstave, predstavlja i danas svojevrstan rekord hrvatske glazbene scene svih vremena. Ljudi i danas pamte uloge Branka Blaćea, Josipe Lisac, Marijana Kašaja, Đanija Šegine, Borisa Pavlenića i mnogih drugih. Svi su oni postali nezaobilaznim dijelom hrvatskog kazališnog sjećanja.”

Da u 21. stoljeću ne bi sve ostalo na sjećanju, ponovo se postaralo zagrebačko gradsko Kazalište “Komedija”. Prvi put početkom lipnja 2004. godine, kada je u režiji Damira Lončara i Igora Mešina, osvježen i pomlađen “Gubec Beg” izveden na pontonskoj pozornici zagrebačkog jezera Jarun, u sklopu Jarun festa. Konačno, u jesen 2012. “Gubec Beg” se vratio na Gornji grad, u svoju matičnu kuću, gdje se, u nešto kraćem izdanju Vlade Štefančića, igra i ove sezone, kao glazbena repriza. Dakle, “Gubec Beg” je i na svoj 40-i rođendan na repertoaru Kazališta “Komedija”. Kao CD reizdanje, album se od 2012. godine nalazi i na policama Croatia Records-a. Jasno, skeptici iz 1975. se odavno više ne čuju. A arije iz “Gubec Bega”, protkane stihovima o slobodi i pravdi, kao univerzalnim temama, ostale su aktualne. Štoviše, snažno odjekuju i u ovom vremenskom kontekstu, iako je 16. stoljeće daleko.

Video: YouTube