Kopija

Zatekla me jedna misao koja mi je neki dan onako kao iz vedra neba bljesnula pred očima dok sam u miru ispijala kavu i pogledom pratila slučajne prolaznike, koji su se pokušavali kroz gužvu probiti gradskom špicom. A gdje bih drugdje i sjedila nego na špici, zadnjih nekoliko godina u mene je usadilo neki mikročip koji me uvjerio da je špica i samo špica mjesto gdje bih trebala sjesti i ispijajući kavu, barem se praviti da sam netko važan. Svima je jasno da samo važni ljudi dobivaju svoje mjesto na špici, samo oni koji bi trebali biti zapaženi. Pa vjerojatno je onda onih 500 ljudi, koji su kroz sat i pol mog sjedenja ondje prošli ulicom ili sjeli i popili kavu, važno.

No nisam razmišljala o tome tko je važan ili nije, što ja radim ondje ili ne radim, osim što pijem kavu s hladnim mlijekom, već me pogodila misao kako je vjerojatno sve što radimo,mislimo, izgledamo,pa čak i osjećamo jedan veliki plagijat. Hm, odakle sad to? I ja se pitam. Ta misao mi je vjerojatno sinula kada sam kroz sat vremena vidjela otprilike 50 istih torbi i najmanje 100 djevojaka koje su bile manje ili više isto odjevene. No naravno nisam se mogla zaustaviti na toj konstataciji već sam sve morala podići na višu razinu i upustiti se u filozofsku raspravu sama sa sobom.

Sjetila sam se kako mi je prije koji mjesec na pamet pala ideja o pokretanju nekog vlastitog posla, te kako sam bila sigurna kako bi tako nešto bilo idealno za područje Zagreba, a tko zna moglo bi se proširiti i ostatkom Lijepe naše. Onda je nekoliko dana poslije jedan profesor na jednom predavanju rekao kako u ovom trenutku vjerojatno još najmanje 1000 ljudi na ovoj strani kugle zemaljske ima upravo istu ideju kao i mi i kako je samo brzi ta koja odlučuje tko će od te ideje uspjeti razviti nešto više. To me zamislilo malo, pa sam došavši kući pretražila Internet i pronašla čak dva potpuno ista biznisa. Internetski portali tih poduzeća nisu bili posebno lijepi ili upečatljivi, no moja ideja je već postojala i što je bilo još gore ideja nije bila samo moja.

Dok sam se tako prisjećala svega toga i usput razrađivala misao o 100 identičnih djevojaka koje su se prošetale ulicom u posljednjih sat vremena, sve više sam primjećivala kako je većina stvari u ljudskim životima neka vrsta kopije. Mi nešto kopiramo svjesno, a nešto ne. Provela sam nekoliko godina na mjestu gdje gotovo sve izgleda namjerno kopirano, te gdje biti malo drugačiji nikako nije na cijeni. Određeni izgled, način odijevanja, pa čak i ponašanja ulaznica je u svijet onih koji svijetom hodaju bez ikakvog straha od pada, bilo društvenog, financijskog ili pak onog pada samopouzdanja. Svaka čast iznimkama koji su ondje ostali svoji, ako ne u odijevanju barem u razmišljanju i ljudskosti. Borila sam se godinama s tim da ne želim biti nečija kopija, no ustvari to nisam mogla izbjeći.

Svi smo na neki način kopije jedni drugih, pa samim rođenjem kopija smo svojih roditelja, uzimamo ponešto genetičkog koda od jednog i drugog roditelja. Šminkeri, alternativci, tko god, svi se odijevaju ili ponašaju po nekom “nacrtu”, svima im je unutar društvene skupine kojoj svojevoljno pripadaju više toga slično. U ponašanjima, mislima, navikama, snovima. U ničemu nismo potpuno svoji. Za razne stvari mislimo kako su samo naše, no nešto smo već negdje čili, vidjeli, doživjeli i ako ne namjerno možda podsvjesno odlučili primijeniti na svoj život.

Nekako me malo snuždilo to razmišljanje, nekako se taj tren više nisam osjećala kao da sam posebna, jedinstvena u svojoj koži. Jer i ja sam nosila traperice, imala balerinke i torbu kakvu ima barem 20 ljudi koji su prošli gradom u zadnjih sat vremena. I ja sam se dosjetila nečega što se već netko prije mene dosjetio. No opet, kažu da je svaki čovjek poseban, pa i jest. Postoji nešto i na našem tijelu, našem organizmu, našim mislima i osjećajima, što nas čini baš za taj neki faktor drugačijima od ostalih?

Debata u mojim mislima bila dovršena do vremena kada sam već bila na putu kući. Bila sam zadovoljna jer sam uspjela uvjeriti samu sebe kako nije baš sve tako crno i kako ustvari čak i kopirajući jedni druge možemo to shvatiti kao kompliment. Jer očito je da ste ili jako zanimljivi, lijepi, posebni ili tako nešto kada postoji još ljudi koji bi željeli svijetom koračati u vašim cipelama.

Marta Dokolenić