Laž je ključ dugotrajne veze?

Ljubav ni pod koju cijenu ne slavi istinu. Ni-ka-ko! Veze traju samo onda kada ne kažemo uvijek ono što mislimo. Ponekad moramo zamaskirati svoje osjećaje, izreći ono što zapravo ne mislimo i nasmiješiti se iako želimo vrištati! Ukratko, moramo lagati.

Svi lažemo. I točka. Zapravo, istraživanja su pokazala da u običnom razgovoru s nekime, ljudi slažu prosječno dva do tri puta svakih deset minuta! A naročito lažemo kada je riječ o ljubavi. Tome je tako iz dva vrlo jednostavna razloga: jer nam je briga oko ljubavi važnija od većine drugih stvari i zato što nam ljubav stvara strah, a upravo su i briga i strah najčešći razlozi za laž.

Sve počinje od malih nogu. Zašto smo lagali kao djeca? Zato što nismo željeli stajati u kutu dva sata pod kaznom; zato što smo se brinuli što Joško iz sedmog be misli o nama ; zato što smo se bojali da nas mama više neće voljeti ako priznamo da nije hrčak pojeo bakin prsten, nego nam je ispao u slivnik. „To je zakon poslušnosti koji proizvodi potrebu za laganjem u djece“, piše Jean-Jacques Rousseau u svojim filozofskim tekstovima o odgoju djece. Iako je strah veliki razlog za laž, potreba za ljubavlju i prihvaćenosti je čak i veći.

Osobe koje se najviše osjećaju izdanima od strane svojih voljenih, obično su one koje imaju nerealna očekivanja u vezi s čistom istinom. Ako želimo živjeti ruku pod ruku s ljubavi, trebamo biti spremni izreći pokoju laž i povjerovati u neku.

Ako vam je čista iskrenost ipak toliko važna, također možete prigrliti i tihi samostanski život. Šalimo se, naravno, ali tome čak postoje primjeri: Immanuel Kant, koji je tvrdio da je laž uvijek i isključivo krivi put, bio je životni neženja. A ozloglašeni mizantrop Arthur Schopenhauer, također šampion čiste istine i protivnik romantične ljubavi koji je tvrdio da je brak samo način da se dvoje ljudi zgadi jedno drugome, svoju najveću odanost u životu postigao je samo neprekinutom vezom s – pudlicama.

Ipak, većina nas želi voljeti i biti voljena. Dakle, koje su to laži koje trebamo govoriti i u koje trebamo povjerovati?

Razmislite o lažima koje su vaši roditelji vama govorili, a i vi ih danas govorite svojoj djeci: „Možeš biti sve što poželiš“, „Stvari s vremenom postanu lakše“, „Ne idi tamo, tamo je vuk“, „Druga djeca su samo ljubomorna jer si tako pametna“… Takve laži pomažu nam proći kroz dan. „Ti si najljepša žena u prostoriji“, „Ti si jedini muškarac koji me ikada razumio“.

Ono što je istina jedan sat, već drugi može postati laž. Nekih dana „Volim te“ uopće ne zvuči iskreno, ali izražava dublju istinu neophodnu da se ljubav održi.

Sjetite se samo koliko puta ste sami povjerovali u neku laž. Primjerice, kada vidite da vaš partner zabrinuto gleda pred sebe, pitate ga o čemu razmišlja, a on će vas uvjeriti ugodnom laži da samo razmišlja o sinoćnjoj tekmi. Ili kada vas on pita „Eto, zar ti je to tako teško bilo reći?“, a vi mu odgovorite sa „Ne“.

Naravno, postoje i dobre i loše laži. Kada je riječ o ljubavi, i iskrenost i obmana moraju biti umjereno prakticirane. Samo tada možemo uživati zdrave iluzije ljubavi. Odisej, Kleopatra, Šeherezada, Don Quijote, Don Juan, Molly Bloom – svi veliki ljubavnici bili su bajkopisci, okolišatori, prikrivatelji istine… lažovi! Ljubav je veće dobro od same istine. Radije sačuvajte svoju nemilosrdnu potjeru za istinom za neke druge više ciljeve, a u ljubavi se povedite za Shakespeareovim stihovima:

„Dakle, ja lažem s njom i ona sa mnom, i u greškama laži polaskani smo.“ „Ne brinite toliko o omčama koje istinu drže; radije samo brinite jedno o drugome”.

Mel