Ljubav i ostale katastrofe 2

Mogu reći da sam mislila da će mi biti lakše sve ovo pisati. Nisam neki mazohista niti sam ovdje došla po svoju porciju realnosti ili pljuvanja. Znam da je to što radim krivo, ali meni je cijeli njegov život ( barem dio koji provodi sa svojom obitelji ) u potpunosti nerealan, jer se njegov dan sveo na posao i druženje sa mnom. Mi se viđamo svaki dan, čujemo barem dva puta dnevno i izmijenimo ne znam ni sama koliko porukica.

Ovo pišem isklučivo u nadi da, obzirom da sam SIGURNA da ima još hrpa djevojaka / žena koje kroz ovako nešto prolaze, a mogle bi nabasati i na ovu kolumnu, znaju da ovo kroz što ja sada idem apsolutno nije vrijedno ni vremena ni truda. Da, on ima puno vremena za mene i ovo nije klasična priča o djevojci koja se pali na starijeg oženjenog frajera. Zapravo i ne znam cijeli taj naš odnos objasniti. Smeta me kad počnem razmišljati i shvatim onako scenski da ja zbilja jesam “druga žena” i, koliko god on meni govorio ili ne govorio da će s vremenom sve biti riješeno, duboko u sebi znam da neće. On neće biti kraj mene zauvijek, niti će ikad ostaviti svoju ženu i djecu. Čak i da to učini, ja bi ostavila njega, jer takav čovjek mi ne treba. Ali, što onda ja uopće s njim radim? – HAH!

S njim je lako. Naša veza traje već dobrih 7-8 mjeseci i mogu reći da mi on kao osoba ( u mojoj je glavi on slobodan ) sasvim paše. Slažemo se u većini stvari, vesele nas gotovo iste stvari ( premda su to sve vjerojatno njegovi očajnički pokušaji da me impresionira i stvori viziju dobrog čovjeka uz kojeg treba ostati), vodi me okolo i nije ga sram primiti me za ruku usred grada ili pred prijateljima. Kako se ja osjećam u tome svemu nije zapravo ni bitno. Strah me samo da njegova žena ne nađe put do moje kućice pa napravi skandal. Ili još bolje – njegova djeca. Jesam li spomenula da su svega nekoliko godina mlađi od mene? KLIŠEJ, znam.

Vodili smo naš prvi ozbiljan razgovor. Bili smo u dvorištu kafića i mogli smo normalno razgovarati bez da brinemo imaju li zidovi uši. Meni je pukao film jer se nekako svaka tema lagano nadovezivala za Laru bez obzira na to da ja s njom od večeri njenog priznanja nisam imala nikakvog kontakta. Pa sam odlučila i potegnuti pitanje Zoranove i moje budućnosti. Nisam htjela biti nečija igračka i očekivala sam da će on negodovati, izbjegavati temu, muljati i ne znam što – a iznenadio me. Otvoreno sam mu rekla što želim; Djecu kroz par godina, brak, dakle obitelj i neki normalan život. Potpuno sam zaboravila na Laru, na što me on toplim tonom i nježno podsjetio na tu malu “nezgodnu situaciju” i činjenicu da on već ima dvoje djece. E sad, zašto nezgodna situacija?

1. U međuvremenu se saznalo da je Lara ostala trudna ( navodno sa Zoranom )

2. Odlučila je roditi.

Možete li zamisliti? Djevojka od 20 godina ostane trudna sa oženjenim čovjekom od umalo 50 i odluči zadržati dijete bez obzira na to što je on jasno rekao da je ne voli i ne želi s njima imati veze? OK, poštujem da nije dijete krivo i da ima pravo na život, ali ne uz takvu mamu koja Zorana svaki dan i dan danas maltretira pozivima, porukama sa raznoraznih brojeva, u nadi da će on ostaviti sve i biti s njom i djetetom. Da se sjetimo, Lara je djevojka koja je u vrijeme zaćeća cirkulirala u određenom krugu ljudi koje ja poznajem ( dakle još je četvero mogućih očeva – za koje ja znam) i tko je otac zapravo je lutrija. Primila se za Zorana jer joj je drag i ne znam što joj je napričao.
–

Baš sam danas bila s njim na kavi, sjedili smo u kafiću od pola 3 do 8 navečer i nisam ni skužila kako je vrijeme proletjelo. Htio je da vidim neke njene poruke ali nisam naročito zainteresirano tu ponudu prihvatila, samo sam vidjela da ga je dvaput zvala. Dok je mobitel zvonio, on me pogledao a ja sam mu rekla nek joj se javi. Rekao je da hoće, ali će joj reći da upravo j*be i neka ga ne ometa. Nabacila sam kiseli osmjeh i mislila da bi ga ja zadavila da mi to napravi.

Larin termin je sredinom 12. mjeseca i čeka curicu. Kako će funkcionirati njen život ne znam. Sudeći po njenim očekivanjima i njegovim komentarima, ne baš sjajno. Žao mi je djeteta. Nije ono krivo. Ponekad nam život lijepo smjesti. Gledajući cijelu situaciju iz MOJE perspektive, to ide otprilike ovako nekako:

Imala sam frendicu za koju sam znala da nema morala i da se voli zabavljati, ali mi je bila super i bila sam uvjerena da u moje nikad nebi dirala. Spetljala se sa frajerom za kojeg je znala da mi se dopada i lagala mi je dobrih mjesec dana. Nakon priznanja, očekivala je oprost koji nije dobila. Frajer me kao voli, i sa mnom je već mjesecima. Najveća životna želja mu je imati kćer, koju mu može trenutno dati isključivo moja bivša najbolja prijateljica, koja će dijete, naravno, nazvati po mom prijedlogu za MOJU kćer. Neka… Znam da ponekad pišem sebične stvari i vjerojatno je ljudima nje žao. Svi oko mene je znaju i mislim da nema pogrdne riječi kojom je nisu nazvali, a ja šutim i ponekad je branim, jer mi je je žao. Pretpostavljam da je sad već lovi panika. Znam da nije svjesna da će dijete odrastati bez oca ( -> u što nisam 100 % sigurna jer još uvijek mogu ja dobit od*eb u cijeloj toj priči ) i nije svjesna da će prije ili kasnije svojoj kćeri morati objasniti tko je ta teta sa tatom ( njegova supruga ) ili zašto mama i tata nisu zajedno.

Da se razumijemo, Lara je djevojka koja ima i fizičkih problema, živi u stanu od 40ak kvadrata sa bratom tinejdžerom, tatom agresivnim alkoholičarom i majkom koja se nije pomirila sa situacijom. U takvu situaciju ona dovodi svoje dijete. Ne znam što bih napravila da je situacija obratna, da sam ja ostala trudna. Zoran mi je milijardu puta na to rekao da bi sve bilo drugačije (slobodno se cereknite), a mene bi isto tako čekala Darijeva intervencija na temu zadržavanja dijeteta odnosno pobačaja. Ponekad poželim…. Da je bar malo drukčije.

Nepopravljiva Juliet