Ljubav i ostale katastrofe 3

Donosimo vam treći dio kolumne ”Ljubav i ostale katastrofe”. Ovdje možete pročitati PRVI i DRUGI dio.

Ja više ne znam što da napišem, šetuckam već danima po sobi pažljivo obilazeći kompjuter i ovu web adresu od straha da bi mogla našvrljati još neku glupost, ali ako sam već došla do ovdje, što mi znači jedna više / manje?

Nova je godina ( bar se nadam ) za sobom zatvorila poglavlja koja više nisu bila vrijedna, a sad čekam da se otvore nova. U međuvremenu, evo što ste propustili…

Lara je rodila djevojčicu koju Zoran do dan danas navodno nije vidio. Pokazao mi je mms i malena je izgledala predivno. Imala sam danima grč u želucu oko sudbine te male djevojčice, ali sam to nekako pustila u tuđe ruke, ja s njima više nemam nikakve veze i nisu moja briga. Bilo bi mi žao da dijete odrasta bez oca, mada sam poprilično sigurna da je on bio u bolnici, ili se barem zaletio vidjeti svoju kćer. Nije valjda toliko… hladan.

Zoran i ja dogovorili smo se da o Lari i bebi nećemo govoriti, pa smo se s tim mislima zaputili na “romantični vikend”, Bio je i Dario s nama te neki frend čija je kućica gdje smo spavali. Vikend se sastojao od posjeta Bosni, kupovanja cigareta, kartanja remija, fine klopice, predivnog pogleda na rijeku Unu i dremuckanja. Od cijelog vremena provedenog s njima, najviše mi se zapleo jedan moment u misli i dan danas ga se često sjetim pa mi izvuče osmijeh na lice. Bila je nedjelja popodne, taman iza ručka. Dečki su gledali TV, a ja sam oprala suđe i otišla u kupaonu. Dario i frend su zaspali, a Zoran se ustao iz fotelje i pokucao mi na vrata. Toplim je glasom rekao:

Idem gore, dođeš?

Srce mi je skoknulo i obuzela me toplina. Rekla sam da ću doći za minutu i otplesala pobjednički ples. Dopustila sam si zamisliti neki naš eventualni život zajedno, kad bi svaki vikend bio takav. Zajedničko buđenje nakon neprospavane noći, cerekanje i škakljanje, doručak, šetnjica, ručak, odmaranje i ostatak bi večeri sigurno našli neku zanimaciju… Trznula sam se iz misli i smirila emocije kad mi je ledena voda počela šikljati iz umivaonika i nemilosrdno prešla preko ruku. Sredila sam se i otišla na kat gdje smo spavali. On je već bio pod dekicom, a kad me ugledao, samo ju je odmaknuo i privio me čvrsto uz sebe. Trudila sam se biti mirna, i uspjela sam! Punih 45 minuta.

Kasnije je došlo vrijeme pakiranja i polaska za Zagreb. Obzirom da smo bili u Hrvatskoj, ali ne i na našoj mreži, nisam imala internet a obećala sam šefici da ću odraditi još neke stvari na laptopu, a isto tako jedan je klijent imao moj privatan mail radi potencijalnih promjena oko njegovog slučaja, zbog čega sam MORALA biti online ( barem imati kratak pristup mailu).

Povratkom u Zagreb, dočekao me otkaz. Svi moji planovi o selidbi u Rijeku i novom početku službeno su pali u vodu. On se navodno osjećao jako loše oko svega i bilo mu je žao. Razbolila sam se i posvađala sa Darijem, te prekinula s njim kontakt. Obzirom da sam imala jake bolove ( koji su posljedica vikenda, pada imuniteta i gluposti ), počela sam za to OPRAVDANO kriviti Zorana i poslala mu poruku da ne želim više ništa s njim. Tražio je samo svoje stvari nazad, koje je i dobio. Bilo je teško vidjeti ga opet, bio je hladan i suzdržan:
I nakon svega, konačno je zgazila svoje srce i rekla mu “gotovo je”. Kad se pojavio pred njenom kućom po ostatke svojih stvari, nije ni slutila da je bol tek počela, a pogotovo da se on s njenom odlukom pomirio. Došao je hladan i suzdržan. Kao da ona nije više dio njegovog svijeta, niti je ikad bila. Ona si naivno govori da je to samo maska dok joj suzice bježe niz obraze i stavlja mu stvari na sjedalo auta. Gleda je, ali to više nije onaj njegov pogled. Kaže da žuri, a ona zastane, pogleda ga i kaže dobro. Zatvara mu vrata od auta i kreće prema kući, dok on ostaje sekundu dvije na mjestu i lagano kreće. Naravno, čekala ga je pred vratima dobrih deset minuta, misleći da će se vratiti. A kad nije – svijet joj se srušio. Ponovno.

Mi se i dalje povremeno čujemo. Ja sam ozdravila, i posložila si neke stvari u glavi. Znam da sam napravila nešto što je bilo krivo, petljala u tuđi brak i za to dobila kaznu. Bilo je odvratno gledati kako kazne samo stižu, a njemu nije ništa. U svemu tome, ponjela sam se odvratno i zapravo, uvijek se vraćam na prvi ulomak prvog posta, koji je išao ovako nekako: ” Ovo nije tipična priča gdje oženjeni frajer zavodi mlađu djevojku. Ja sam NJEMU dopustila da me zavede.”

Smijem se čitajući to. U proteklih godinu dana koliko je to traje, ja sam izgubila puno toga. Ostala sam bez posla kojeg sam obožavala, a sa samim tim, i bez mogućnosti za bijeg iz ovog tmurnog grada. Doma sam unjela nemir i probleme jer su svi saznali da se viđam sa oženjenim čovjekom. Izbacivali su me iz kuće, psovali i maltretirali. Stojićki sam trpila, jer sam bila zaljubljena. Dovela sam se do debele faze depresije pa i suicidalnosti u nekim momentima. Zbog svoje bolesti ( o kojoj ne želim mnogo govoriti ) dovela sam vlastito tijelo do sraza da mi je doktorica rekla da su minimalne šanse da ću ikada moći imati djecu. A to je jedino što sam istinski ikad željela. Moje su kazne premašile sve granice, a znam da može i gore. Svi koji ovo čitaju, znajte jedno : Kako god velika ljubav bila, oni nikad neće ostaviti svoje žene / muževe. Možda vas vole jer ste im friški i zanimljivi, ali i to je rijetko. Nećete ni znati da ste pali na fore i spiku dok ne bude prekasno. Njima se za vas živo jebe – a vi ćete ubrzo shvatiti da ste ostali bez svega. Nemate se čemu vratiti – a oni, gamad, imaju sve.

Nepopravljiva Juliet