Ljubavi, (ne) volim te!

Volim te ljubavi! I ja tebe volim ljubavi! Ali ljubavi, ja tebe volim najviše na svijetu! Ljubavi, i ja tebe volim najviše na svijetu!

Sjetimo se koliko smo puta to čuli od naših boljih (lošijih) polovica tijekom života?! Namjerno sam stavio u množinu jer smo više-manje svi dosad imali nekoliko ozbiljnih ljubavnih veza. Naime, malo je onih sretnika koji su odmah, od prve ili od druge, našli svoju srodnu dušu i vezu zaključili brakom ili barem stabilnom višegodišnjom vezom i zajedničkim životom.

Što nam to govori? Znači li to kako imamo u sebi “mnogo ljubavi”, odnosno volimo više osoba tijekom života ili čak istovremeno? Ili smo licemjeri, lašci? Ili smo naprosto potrošili dvije najljepše riječi “volim te”, pa ih kažemo praktički svakodnevno, bez posebne prigode ili razloga, onako reda radi, jer to je poželjno, ona/on će znati (zapravo će misliti) da je volim odnosno da ga volim.

Dakle, želim reći kako govorimo te prekrasne riječi i kad treba i kad ne treba, i kad iskreno mislimo i kad uopće ne mislimo iskreno ono što kažemo, govorimo „volim te” i onome koji to zaslužuje, ali i onima koji to ne zaslužuju.

Štoviše, mnogo puta te čarobne riječi kažemo nekome kako bismo ga u najmanju ruku zbunili, kako bismo ga pokušali zadržati kao “vrapčića u ruci”, sigurnu kartu koja će nas spasiti od samoće, samačkoga života, nesretne starosti kada nećemo imati nekoga da se brine o nama i mi o njemu ili njoj. S druge strane, u isto vrijeme maštamo o nekome posve drugome, nama neuhvatljivome, nedostižnome, u kojega smo istinski zaljubljeni oduvijek. No, ta osoba nam je iz nekih objektivnih ili subjektivnih razloga neuhvatljiva. Primjerice, mi se toj osobi naprosto ne sviđamo niti smo joj se ikad sviđali, ili je ona sretno udana odnosno sretno oženjen, ili je u sretnoj vezi, ili ta osoba živi u drugoj državi ili na drugome kontinentu i nema se namjeru vratiti u Hrvatsku itd. U svakome slučaju ništa se ne događa, svjesno gubimo vrijeme. No, kako kažu optimisti: nada zadnja umire.

Znam, mnogi prijatelji i znanci kad pročitaju ove retke reći će: Neviću, ne kradi nam (minulo) Valentinovo! Ponovit će da prava ljubav uvijek pobjeđuje i da se ne može protiv sudbine, ako je netko nekome suđen – sve se uroti da te dvije osobe završe zajedno, ako samo malo isprovociraju sudbinu i ako se istinski potrude osvojiti srce svoje simpatije… Tko zna, možda su i u pravu, možda ima više “pravih ljubavi”?! Ipak, ovo je moje mišljenje, iako možda bilo i pogrešno, pomalo surovo.

No, nije mi bila namjera ukrasti vam proteklo i buduće Valentinovo, jer ne želim postati Grinchov bratić – Nevich! Nego poručujem zaljubljenima: ne zaboravite na sljedeći Dan zaljubljenih kupiti ruže, parfeme, čokolade, plišane medvjediće za svoje ljubavi, jer, takav je običaj, to je “in”, to svi rade, zar ne?! I ne zaboravite njoj ili njemu reći: Volim te! Iako mladići i muževi svojim boljim polovicama mogu svaki tjedan, ili barem jednom mjesečno (naime, kriza je) darovati ružu, a djevojke i supruge svojim lošijim polovicama čokoladu ili barem pivu. Ili barem za naredno Valentinovo!

Ivan Matić Nević