Majčica Indija

Što reći ,koju posluku porati – ta glupa izjava mi se vrtila po glavi dok smo prelazili granicu indije i pakistana. Dan ranije nismo stigli preći granicu koja se zatvara u 16.00 pa smo bili prisiljeni spavat u ničijoj zemlji. Zato smo pogledali zatvaranje granice koje je postalo pravi spektakl.

Rulja masovno ispuni tribine i navija za svoje vojnike koji u maniri ministarstva smiješnog hoda marširaju i spuštaju zastave svojih zemalja.
Kako su indija i pakistan u velikim napetostima i to je u biti jedina granica između te dvije zemlje, očekivao sam puno ozbiljniju atmosferu, ali ovo je više ličilo na neki vodvilj ili skeč nego na zatvaranje granica između država koje su na rubu rata…

Vozili smo nekih dvadesetak kilometara dok nismo vidjeli restoran sa strane. Kako sam u Pakistanu praktički gladovao tjedan dana ,naručio sam 5 jela i sistematski se dao u probavljanje istih… Hrana je bila odlična i prelazila je sva moja očekivanja…
Nakon ispunjenja trbušnih praznina krenuli smo dalje prema armitsaru. Ubrzo smo našli hostel koji je imao toplu vodu i bilo je to najboljih 10 minuta tuširanja u mome životu, nakon 10 min tople vode je naravno nestalo, al kako kažu sve lijepe stvari kratko traju. Tako je bilo i sa internetom, uspio sam se povezat na minut kad je nestalo struje…
Kako nismo znali što ćemo po mraku, Akos i ja smo se zaputili istražiti okolicu hostela… Čim smo izašli iz dvorišta nastupila je ogromna promjena, smeće, govna, krave ljudi i miševi su ležali isprepleteni po ulicama poput nekog organizma iz horor filmova, kako nije bilo struje, vidili bi samo obrise pod svijećama… Sve me podsjećalo na apokalipsu danas. Mentalno smo začepili noseve i krenuli dalje u istraživanje, našli smo neku trgovinicu i kupili potrepštine.

Tražili smo neku pekaru kad smo se našli ispred prodavaonice alkohola. Indijci svih kasta i statusa su čekali u redu da kupe svoju dnevnu dozu… Ohrabreni cijenama a i činjenicom da nismo ništa pili skoro mjesec dana, uzeli smo bocu gina i uputili se nazad u hostel… Pozvali smo nijemce u sobu i napravili malu veselicu da proslavimo što smo se uspili dovući do Indije. Ubrzo smo svi podlegli umoru i zaspali snom pravednika.

Po danu su stvari izgledale malo bolje, naziralo se sunce ispod smoga, a uvidjeli smo da i hostel ima lijepi mali vrt u stražnjem dijelu te da služe vrlo ukusan dorućak… Čak su imali i praonicu rublja što nam je nasušno trebalo…
Neki englez je sjedio do nas i kad smo upali u priču skonta san da se zove Josh i da mu je dosadio uredski život te je dao otkaz i počeo se bavit stand-up komedijom, išlo mu je dobro al ubrzo mu je nestalo inspiracije pa je odlučio otići u Indiju na godinu dana da skupi nove materijale. I nije mogao doći na bolje mjesto.

Nakon ugodnog ćaskanja, zaputili smo se vidjeti sveto mjesto svih sikha -zlatni hram u amritsaru. To sveto mjesto zadnji put je oskvrnjeno prije 30-tak godina kad su se militantni sikhski separatisti sklonili tu od indijske vojske i odbili se predati te je Indira Gandhi dala zapovijed da ih se pobije kao poruku svima. Indira je godinu poslije bila ubijena od strane svojih tjelohranitelja, inače sikha.

Sam hram je predivan, izvana prekrasna četvrtasta građevina, sakriva ogromni bazen u sredini kojega je zlatni hram.
Prizor za pamčenje, a još kad se poklopi sa zalaskom sunca, užitak je zajamčen…
Još pod dojmom hrama, odlučili smo se počastit večerom u malo boljem restoranu i nismo pogriješili. Hrana je bila predivna iako dobrano začinjena i zaokružila nam je ionako predivan dan.

Kad smo se vratili u hotel, čak je i internet proradio pa smo se Akos i ja dali u rješavanje zaostataka.
Iduće jutro nam se pridružio Talaja koji je ostao duže u Lahoreu i opet smo bili na okupu. Taj dan san si odlučio dat malo oduška i odmoriti se od konstantne jurnjave zadnjih dana, pa san proveo dan izležavajući se i probavajući brojne lokalne specijalitete. Kako mi je i inače gastronomija važan aspekt života, bilo mi je vrlo drago vidit da Indijci stvarno imaju bogatu i vrlo raznovrsnu kuhinju. Iako mesa najčešće nema na meni-u uspijevaju to više nego dobro nadoknaditi sa raznovrsnim voćem i povrćem te nebrojenim začinima. Sve jela su bogata i većino dolaze sa raskošnim umacima što mi se pogotove svidjelo, te imaju bar 10 vrsta različitih pogaća koje idu uz glavna jela. U svakom slučaju hranom sam bio i više nego zadovoljan. Red bi bio da kažem sad nešto i o minusima…

Kao prvo sve što se tiče higijene i polucije je istina. Indija je većinom vrlo šporka zemlja, sigurno najnečistija u kojoj sam do sada bio.

Druga stvar je ta da vas 95 posto ljudi želi na neki način prevariti Kad vide bijelog čovjeka automatski mu žele naplatiti duplu cijenu, ništa ne funkcionira bez cjenkanja, a ona stara “ko pita, ne skita ” ovdje vrijedi obrnuto porporcionalno.

E i da, većina ljudi misli da priča engleski, ali taj jezik je izgleda samo indijcima razumljiv.
Kako je nova godina bila za dva dana pala je odluka da ćemo je proslavit u chandigarhu, gradu koji je izgrađen od strane Le corbusiera u 50-tima, koji je trebao biti simbol nove – moderne Indije.

U idućem postu saznajte kako je prošlo novogodišnje slavlje i da li je chandigarh doista različit od ostatka Indije… do tada puno pusa i pozdrava…

Mihovil Marinović