Mali noćni razgovori

Vozim se sinoć od kluba do kluba u potrazi za zabavom ili zaboravom, nazovite to kako god hoćete i naletim na njega.

Nakon preludog izlaska, koji je uglavmom bio u ženskom društvu, vozim se u taksiju na putu prema doma i upoznam njega – taksistu psihologa.

Vjerujem da je svaka od vas barem jednom u životu upoznala potpunog stranca, totalno ne bitnog za vaš život, kojem ste svoju životnu priču sasule u lice i to samo zato što vas je pitao kamo da vas odveze.

I onda je krenula psihoanaliza mene, mojeg života, njegovog života….

Da bi konačno došli do zaključka: njega jednostavno nije briga!

On ima svoja mala zaovoljstva u obliku neobaveznog seksa sa neobaveznim ženama. Njegovi problemi su samo njegovi problemi i nema tog čarobnog ženskog štapića koji će riješiti njegov život. Pogotovo taj štapić nije neka, blago rečeno, očajna žena, koja samo misli da ga voli. A ne voli ga. Voli samo ideju o njemu i ništa više!

Ali naravno, svemoćna kakva jeste, misli da može rješiti svaki njegov probelm, ali pogodite što? Njega boli briga što vi mislite i želite!

Jedino što on želi je felacio. I to dobar. Čak, što više i vruhnski. Ponekad imam osjećaj da muškarci misle da žene idu u školu za to, jer nas nakon svakog pušenja ocjenjuju,

Kaže moj taxist: Muškarac ama baš nikada neće od žene tražiti podršku ili savjet. Za to ima svoje frendove.

Žena mu služi samo da mu po… podigne ego i ništa drugo!

Eto, to je velika tajna!

Njega nije briga koje ste vi škole završile, čime se bavite i da li zarađujete. Njega samo zanima kako pušite i ništa drugo.

On ne želi ženu koja je spoobna da se brine sama za sebe. Njemu je ego do neba kad ga ona traži pedeset kuna za frizuru.

I kraj priče. Nema dalje.

Žene koje to mogu su sretne žene, one koje ne mogu, su same. Točka.

Melita