Mislim, ne vjerujem…

Teška vremena. Mislim, ne vjerujem… Tamo neki svijet gori. U mojem svijetu moja tintara gori. Po tamo nekom svijetu pale zastave, vozila, ambasade. U mojem se svijetu, u mojoj bulji, svako malo pali lampica. Par fanatika snimi, pretpostavljam, nisam gledao niti namjeravam, kretenski film. Rulja prozveketa. Masi naroda kojoj ispireš mozak, masi koju tlačiš i gaziš, ne treba velevelebni povod da i sami počnu gaziti. Na vlasti fanatici. Raspižđena rulja ulicama rula i urla. U rulji fanatici. Fanatici uzduž i poprijeko, na svakom meridijanu i paraleli. Fanatici rulz. Od šačice fanatika do fanatične gomile mali je korak. Ubijaju vrijeme ubijajući prve ljude koji im padnu pod nož jer neki fanatikvan na drugoj strani svijeta vrijeđa u ono što vjeruju. Policija ubija koga stigne. Rulja ubija koga stigne. Sve se stigne. Fanatici rulz. Jučer ovdje, danas ondje, već sutra svugdje. Gdje smo? Nigdje.

Ali kužim ja sve te fanatike Azije, Afrike, Australije, Amerika, Europe. Ljudski im je život svet. Pa ga žele čim prije otpraviti na nebo. Režite me gdje sam najtanji ako Antarktik nije raj na Zemlji.

Francuski satirični list dolijeva ulje na vatru karikaturama. Predsjednik zemlje fanatičnih kapitalibana pokušava je gasiti. Baca isprike. Karikaturalno. Sutra će mu zemlja bez pardona bacati bombe. Fanatici rulz.

Mislim, za ne vjerovat.

Ja ubijam vrijeme za računalom ubijajući zombije, fanatično igrajući Plants & Zombies. Ima puno sličnosti sa svijetom. Zombiji i biljke. Svuda oko nas bauljaju bića bez mozga. Neki vode gradove, neki blebeću u parlamentima, neki vode klubove, a neki imaju pravo i ubijati zbog onoga što vjeruju. Oni koji imaju mozak, uglavnom šute kao zaliveni. Mislim, fakat ne vjerujem.

Pola serija na programu opasno vrijeđa moju inteligenciju. Prošvikam. Razumljivo, dođe mi da bacam bombice na TV kućice, ali kad monstrum u meni kaže da, čovječuljak kaže ne. Malen je, nikakav, boležljiv, siromašak jedan, ali pun je ljuds-kosti. A te su kosti najčvršće. Ne lome se lako. Čovječuljak protiv monstruma kao David protiv Golijata. Pobjeđuje. A zadnje što bi mi palo na pamet je izaći na ulicu i klati gledatelje jer me vrijeđa program koji oni gutaju. Nekako ipak moram istresti frustraciju. Umjesto zastava, mogao bih paliti televizor. Hm… Jesam ljut, ali nisam budala. Neću se igrati vatrom. Uz ovakve programe, bolje je ne paliti TV.

Ipak, ima nade. Krenuo treći program. Čudo. Mislim, još uvijek ne vjerujem.

Dok tamo negdje padaju glave, ovdje negdje, mnogo bliže, padaju golovi. Dirnuli nam u Svetinju! Joj, da sam taj dan naletio na neku Brazilku… Pekao bih je na lomači! Normalno, pa govori istim jezikom kao i oni koji su nam pogazili Svetinju, dakle, kriva je! Naravno, ne bih je palio sam. Svetinje se efikasnije brane svjetinom.

Ali jebi ga, navijači su zakazali. Nisu došli na stadion. Nabijači nisu. Došli su, u sasvim dovoljnom broju, letom iz Portugala. I nabili nam Dinamo. Ali više od nabijanja Svetinje razgalio me razgovor poslije tekme s igračem kojeg neću imenovati. Neugodnjak mi je. Nije baš od riječi do riječi, ali otprilike je to biserje zvučalo ovako:

- Trudili ste se, ali Porto je ipak bolja momčad?

- Trudili smo se, ali Porto je bolja momčad.

- Imali ste nekoliko izglednih prilika koje niste uspjeli realizirati…

- Imali smo nekoliko izglednih prilika koje nismo uspjeli realizirati. Idemo dalje.

- Publika nije došla pa je izostala i podrška s tribina…

- Da. Nažalost, publika nije došla pa je izostala i podrška s tribina.

- Čeka vas još pet teških utakmica?

- Čeka nas još pet teških utakmica. Idemo dalje.

Ovo je zamalo nadmašilo i legendarni skeč Erica Idlea u ulozi voditelja i Johna Cleesea u ulozi nogometaša (http://www.youtube.com/watch?v=TRKYsao2ciY).

Mislim, fakat ne vjerujem.

A BBBovci nastavljaju borbu protiv Mamića. U feljtonu ‘Kronologija jednog ludila’ na svojim stranicama razotkrivaju beskrupuloznost, barbarstvo, divljaštvo i primitivizam gazde pizde. Ludilo. Ali onda ga započnu rečenicom:

„U jesen 2006. godine po prvi puta se sa sjeverne tribine stadiona u Maksimiru zaorilo skandiranje ‘Mamiću cigane, odlazi iz Svetinje!’, parola koja do dana današnjeg nije pospremljena u povijesni arhiv Bad Blue Boysa.“

I useru. Pokažu određeni mentalni sklop. Vlastito ludilo. Spominanjem primitivnog skandiranja „koje do dana današnjeg nije pospremljeno u povijesni arhiv Bad Blue Boysa“. I još bi dobro bilo kad bi to bilo sve… Ali nije. Da ga jebeš, Dinamo treba pospremanje. I slažem se, riba smrdi od glave, a Dinamo od gazde. I treba ga počistiti. Ali treba i tribine. Kad bi svatko meo u svom dvorištu… Kad bi kralj govana abdicirao i kad bi vođe navijačkih plemena uzele metlu u ruke – ne moraju na njoj letjeti da bi magija uspjela – i pomeli divljake s tribina… kad bi. Bila bi to bajka, bila bi to čarolija. Klub bez Mamića i stadion bez huligana. Možda bi blagajnica prodala kartu više. Meni, na primjer. Blagajnica bi zapravo mogla i na more. Ulaznice bi se prodavale same. Čarolija.

Mislim. Pametnome dosta. Ali ne vjerujem.

Ne vjerujem da još uvijek vjerujem u sebe. A sve dok vjerujem u sebe, ja sam bog. Što me dovodi do zaključka da je bog zreo za ludnicu. Da milijarde vjeruju, bila bi to religija. Da vjeruju milijuni, praznovjerje. Da vjeruju tisuće, bila bi to kampanja za najpovoljniju tarifu nekog mobilnog operatera. Ali vjerujem samo ja. Dakle, to je dijagnoza. Lud sam. Lud je. Ali dobro. Bilo bi gore da sam Vlada. U nju više ne vjeruje nitko.

Mislim, nemrem bilivit.

Da bi ova kolumna mogla opravdati uvrštenje u rubriku Ljubav & seks, morat ću se o nešto od toga barem očešati… A svatko se češe tamo gdje ga svrbi, zar ne?

Mislim. Mislim kako ne vjerujem više nikakvoj ljubavi… Koliko je puta došla nenajavljena, kad je nitko nije tražio, koliko je puta otišla bez pozdrava. Tko bi joj vjerovao?

Ne vjerujem ni seksu, mislim. Koliko je samo puta izostao? Otprilike onoliko puta koliko je i zakazao.

Pih. Ispada sada da je samo nasilje neizostavno. Sranje. Mislim, stvarno ne vjerujem.

Eto, tako sam ja ovih nekoliko dana razmišljao. I oformio par mišljenja. A najmanje tucet su mi puta uzvratili da je mišljenje kao dupe. Svatko ga ima. I uvijek sam im davao isti odgovor. Da se slažem. Mišljenje = dupe. Znači, bolje ga je imati nego nemati.

Mislim. Dakle, ne vjerujem.

Dosta sam kenjao okolo. Idem sad ravno u ve ce fanaticima skidati sve svece. Ako vam otkinu glavu na ulici, barem znate tko vam je kriv.