Možemo li se voljeti… Kao prijatelji?

Nedjelja, bloody sunday. Treba pisati za par klikova. I živjeti od tih klikova. Što je isto kao živjeti od zraka. Osjećam se kao izgladnjelo dijete kažnjeno odrastanjem na koljenima u nekom zaboravljenom kutku svijeta kojeg su se na minutu sjetili Facebook dušobrižnici. Ma ipak, kliknite me. To ima nekog smisla. Budite milosrdni. Pomažete. Ne otvarate si baš vrata raja, ali recimo da virkate kroz špijunku. I to je dobar početak. Mene klikovi ipak nekako nahrane. Mene? Ne mene, duh. Još uvijek taj mangup ima pravo, bez imalo grižnje savjesti, podsmjehivati se mome tijelu. Vitak je, vitalan i vedar, govore oči. Tijelo se ipak malo otromboljilo. Kaže ogledalo. Za razliku od očiju, ono nikada ne laže.

A iscrpio sam se proteklog tjedna od silnih tjelesnih aktivnosti. Svako malo na bic pa u đir. Imao sam raspored gust kao jutarnji smog velegrada. Svakog dana između tri i pet kavica. Sve odreda s frendicama. Frendice? Da me sad čuje jedan moj pajdo, prvo bi me kastrirao pa onda pustio na kavu. E onda bi to mogla biti kava s frendicom. Jer za njega muško-ženska prijateljstva ne postoje. To je samo izgovor, sredstvo pomoću kojih mi, jajani, pokušavamo ostvariti cilj – pogoditi u sridu… kreveta. Ili, kao alkar Denis Giljević najčešće, u ništa.

Dok sam bolovao od najstrašnije dječje bolesti, pubertetanusa, srce mi nije bilo baš toplo ljubavno gnjezdašce, tek plitka jamfica u koje su curice upadale kao pikulice. I moglo ih se lagano izbiti. Ne, nisam bio gnoj koji se igra s tuđim osjećajima, samo premlad. Zelen kao gatalinka. Dobroćudan, ali kre-kre-kreten. Žabac koji je već nakon prvog poljupca umišljao da je uhvatio ljubav za bradu, kleo se da voli svaki puta kad bi bio lud kao dvocijevka. Iza svih tih vratolomnih ludorija srca ipak je ostalo sjećanje na onu najveću ludost. Neki koji vole vruće nazivaju to još i prvom ljubavi. I nije ostalo samo sjećanje. Ostalo je čvrsto prijateljstvo koje traje već više od dva desetljeća.

Kad se nađemo, možemo si reći sve. Jer se znamo u dušu. Jer moja glava za plakanje savršeno pristaje njenom ramenu za plakanje. Njezini savjeti ili riječi utjehe savršeno titraju u mome uhu. Moje šale savršeno titraju na njezinim usnama. I tako dalje. Jednostavno si odgovaramo u mnogočemu. To je samo najsvjetliji primjer. Frendica ima još. Poznanica još i više. I s njima završavam na kavama. U krevetu ipak najčešće završim s raskupusanim plišanim zekom iz djetinjstva.

Okej, reći će netko, ali ta je ljubavna priča gotova, imao si (ne)sreću što ste ostali frendovi. Što je s ostalim „frendicama“?

Isto kao i s frendovima. Ulaze i izlaze iz života. Njihove aure svijetle i griju jače ili slabije. Lagao bih i sebe i vas kad bih rekao – ne, baš mi nikada ne padne na pamet kako bi bilo kad bi bilo. Padne. No najčešće se i razbije kao šalica za kavu na kuhinjskim pločicama.

Ajd dobro, nije da sam baš sa svim prijateljicama uspio održati prijateljski odnos. Pretvorilo se to često i u ono, više ili manje. I završilo onako, više ili manje prijateljski. I dalje ne vidim problem. Bili smo prijatelji. Pa postali cura i dečko. Pa otišli k vragu. Ili drugi scenarij – bili smo prijatelji. Pa je nekako otišlo k vragu. Ili treći – bili smo prijatelji i još uvijek smo prijatelji. Ali možda to i nije bez vraga…

Mislim da se pajdo i ja ne slažemo samo u viđenju tih partnerstava za kavu.
Ono što je za mene muško-žensko prijateljstvo, za njega je utrpavanje koje (još) nije uspjelo. U sučeljavanju s jednim drugim pajdom pokoljemo se oko sličnih stvari. Njemu je ljubav ekonomija. Trgovina. Ono, kao, jedna strana proizvodi emocije, druga plaća točno onoliko koliko one vrijede. I obrnuto. To je sretna ljubav. Nesretna je kad stane proizvodnja. Ili kad netko smatra da je roba precijenjena pa krene spuštati cijenu. Ja to doživljavam ipak kao nešto dublje. Valjda zato i često potonem kada love boat skrene s kursa. Ja sam možda nepopravljivi romantik, oni su valjda pokvareni cinici. A govorimo o istim stvarima. I načelno se slažem s njima. Ali i dalje gledam stvari na svoj način. Ljepše mi zvuči.

Neka svatko gleda kroz kakve god naočale hoće. Ili bez njih. Ja volim vidjeti sunce, ne štedim oči. Neki više vole mrak.

Htio bih nastaviti drobiti i mljeti, ne štedjeti riječi, ali prošlog sam puta u nagradnoj igri obećao kraći tekst svima koji pročitaju do kraja. I eto, zadržat ću riječi kao dah. Čestitam sretnim dobitnicima. A dobitnice? Ne nisam ih zaboravio. One još uvijek mogu osvojiti i jedno dugotrajno partnerstvo za kavu.

Denis Giljević