Na kraju krajeva

Kad smo već došli do kraja, ja ću danas – za promjenu – početi od kraja. Pa to smo i željeli. Ići do kraja. Samo što je kraj malo uranio. Svršili smo. Izvukli ga na vrijeme. Da, dobro mislite, govorim o porazu. Mene je teško trpjeti kad igra hrvatska repka. Zauzmem sve resurse, zaglušim sve frekvencije. Evo, i kolumnu si gušim. A ukućani su odahnuli nakon utakmice sa Španjolcima. Znam to jer dotad oko televizora nije bilo ni daška vjetra. Radost im je kratko trajala. Jer ne znaju. Nisu svjesni da meni nema kraja. Ipak sam ja kozmopolit prije svega. Pomalo i sportski promiskuitetan. Naći ću si drugu repku i njoj pokloniti svoje srce vateno (nije tipfeler, više neki herzfehler, urođena mana koja mi srce čini previše mekanim), kad već s ovom nije išlo.

A još u 76. minutici prolaz se doimao izglednim. Dok sam naizmjence grizao nokte i grickao smokiće te se krajnje nesmotreno izlagao TV zrakama bez ikakve zaštite, na koljeno mi je sletio neki kukac. Koji k… Pogledam, a kad ono – bubamara. Doletjela niotkud, par se sekundi hrabro borila za ravnotežu protiv mojih dlakavih nogu, a onda odustala i odletjela. Sad, rekoh, ne možemo izgubiti. I onda, u 88., Španjolci ga zabiju. Pletikosi u mrežu, meni istovremeno u leđa i ispod pojasa. Jasno, i dalje vjerujem da bubamare nose sreću. Samo si mislim da mi ipak nije doletjela bubamara nego neka španjolska mušica.

Gledam naslov u 24 sata. Veli – pokradeni heroji. Pa se češem po ludoj glavi. Pokradena je država, a heroji su mi Marvelovi Spiderman i Hulk te Matakovićev Protman. Pa ne kužim. A nije da baš razumijem i tu cijelu halabuku oko sudačke krađe. Kad „pokradu“ naše suparnike, onda je to nogomet, jeb ga, događa se. Kad „pokradu“ nas, e onda svijet to još nije vidio pa se nariče zbog toga što je taj svijet, barem ovaj naš civilizirani dio, ukinuo smrtnu kaznu.

I što sad? Štark je ipak samo Volfgang, nije soko Štark pa da vidi baš sve što se vidi iz aviona. A kad smo kod sviranja, nije ni Mocart. A možda mu ko Tompsonu platilo da ne svira.

Na kraju krajeva, ti su ljudi u crnom dio nogometne utakmice. Sude. Loše. Osrednje. Fenomenalno. Griješe. Namjerno. Nenamjerno. Taj bi odgovor znala i moja baka da ju usred noći digneš iz groba, ne treba čovjek biti neki preveliki nogometaliban. Pisci imaju pjesničku slobodu. Arbitri slobodno sudačko uvjerenje. Kako bi vama bilo da vam pokušaju oduzeti slobodu?

Na kraju krajeva, ako ne želite vjerovati sucima, stavimo ih izvan zakona! Pa postavimo zamke za divljač koje bi igračima zatečenima u ofsajdu polomile noge. E to bi bila uspjela ofsajd zamka! A umjesto da grizu jaja huliganima, dresirajmo policijske pse da njuše prekršaj u šesnaestercu na kilometar, pa neka se sjure u kazneni prostor i za jaja izvuku gada koji je napravio prekršaj. Urlik će se čuti bolje od sučeve zviždaljke. I nitko neće moći reći da prekršaj nije postojao. Oprostite mi na mislima 15.-og stoljeća. Stavite sofisticiranu elektroniku, neki sustav minority reporta koji kuži prekršaj i prekršitelja puno prije pogibeljnog starta, nevidljive bombardere, špijunske letjelice, awacse, štatijaznamštasvene. Ali onda bi svi kukali da to više nije nogomet. Iako bi se stvari doslovno vidjele iz aviona.

Mogli smo Španjolce dobiti? Mogla je i baba roditi. Lako je biti general poslije bitke, ali mislim da je Španjolce najlakše bilo dobiti tako da se ljubav – naravno, u svetom braku – vodila s državljankama odnosno državljanima Španjolske. Po mogućnosti, na tlu Španjolske. No, mene nitko ne pita. Ali pitao zato neki novinar izbornika:

- Možete li nam reći zašto ste igrače tjerali da mahnito čitaju knjige za vrijeme Eura?

- Kakvo je to glupo pitanje? Pa zato da ispadnemo pametni!

Toliko o tome. A sad malo o ničemu drugom.

Na kraju krajeva, i nije mi bio neki tjedan. Nisam imao vremena ni za koga. Em taj glupi nogomet, em me u nepunih sedam dana želudac u krevet oborio tri puta. U pravilu, svaki drugi dan. Ležao sam blijed kao hrvatski navijač u 88.-oj minuti, a oka nisam mogao sklopiti. Boli. Zateže. Probada. Pulsira. Želudac, to nezahvalno, pohlepno burence-đubrence koje hranim svaki dan. A njemu nije dosta, ne, mora on još žderati i mene. San mi je bio nedostižan kao hilbilić bojsima četvrtfinale. Muka ipak nije bila tolika da ne bih junački mogao sat i pol vremena buljiti u neki lagani film. Dohvatim laptop i izaberem neki perolake kategorije s repertoara.

Položio sam laptop na trbušinu koja se nadula poput žabe i zavrtio neki zdipljeni film bez trunke kajanja što će zbog mojeg zločina brojni Holivuđani u svojim dvorcima pomrijeti od gladi. Ne bih inače, majke mi, ali trebalo mi je nešto protiv bolova. Bilo je to nešto kao korištenje kanabisa u medicinske svrhe. Isto te puca film. Ako je dobar.

I bilo mi je odmah bolje, nevjerojatno! Ne baš zbog filma, ali… Svejedno. Kakvo kolosalno otkriće! Laptop umjesto termofora! Grijao je močvaru u mom želucu i bol se malo pomalo isušila! Može biti da se Fleming osjećao isto ovako euforično poput mene kad je otkrio penicilin. Unaprijedio sam medicinu. Sad mi još ostaje da kupim moderniji laptop. Ovaj stari malo je pretežak i previše pritišće. Nakon ovog slučajnog otkrića, planiram daljnja istraživanja.

Usprkos želučanoj bolesti opasnoj po društveni život, u subotu sam se ipak izvukao van i završio na partiju Dana D (Međunarodni festival dizajna). Meni je bilo okej, ali želucu nije. Šanse da mi DJ-i za smirivanje mučnine i nastavak testiranja mojeg lijeka na ljudima posude jedan od mekbukova bile su tanane poput Appleovih proizvoda pa sam se morao okrenuti narodnim lijekovima. Pelinkovca nije bilo ni za lijek. Pa sam bio prisiljen okrenuti se stranim farmaceutima. Ne smijem priznati koliko sam jegera popio (i to iz epruveta, baš prikladno!), ali mučnina je tijekom eksperimentalne terapije naprosto nestala! Ima nešto u tome. Kao i u onoj da s lijekovima treba oprezno. Tiba više nije bubala, ali je sada zvonila tintara. Nitko nije skužio da je to zvono za uzbunu. Povješao sam lampice za bicikl po sebi i pravio od sebe budalu i stroboskop u isto vrijeme. Slijedio je bljesak. Pa oluja.

Želudac se u nedjelju probudio prije mene. Sve ispočetka. Majka je, kao i svaka majka, odmah primijetila da sa njenim malodobnim četrdesetineštogodišnjakom (majke i četrdesetineštogodišnji sinovi, brrrrr, znam da zvuči strašnije od nedosuđenog jedanaesterca za Hrvatsku!) nešto ne valja. Ponudila se da mi skuha čaj. I majčinska je ljubav slijepa. Četrdeset i kusur godina brine o mojoj finoj guzici, a još nije uočila da ne podnosim čajeve.

- A… Ne bih, hvala. Nego, imaš za pozajmit par somova na neodređeno?

- Isuse, zašto?

- Za novi laptop…

Popizdila je.

- Zaposli se pa ga kupi sam!

Bio sam razočaran. Mislio sam da je majčinska ljubav bezgranična. Na kraju krajeva, sam ću morati financirati svoja istraživanja.

Denis Giljević