Nepodnošljivi susjedi

Vratite nam Zlatnu bulu i Martina Fruka!

Kada sam se odselila iz roditeljske kuće mislila sam da sam riješila neizbježnu problematiku potrošenog šampona baš kad ga trebaš, prazne ladice za papire u printeru, ranojutarnje promenade u hodniku, nedjeljnog neizbježnog usisavanja prije podne, gromoglasnog pozdravljanja susjeda ispred prozora moje sobe i torpediranja auta mog oca kad ide na plac. I sve to čovjek kuži kad je u roditeljskoj kući u suživotu jer generacijski sraz odradi svoje pa ti uzmi ili ostavi.

Ja sam to ostavila, doduše u vrlo kasnoj dobi jer sam dijete rođeno neposredno prije rata a zaposlenje tražila usred petogodišnje recesije. Nije se moglo prije. No kad se skupilo nešto crkavice i snage nadobudno se iselila a uselila u zgradu sa sadističkim nabrijanim primitivcima.

Kad me i jutros ponovo oko 8 probudilo sumanuto usisavanje i hod kao kod stampeda horde bizona sva teorija o susdržanosti i uzdizanju iznad takvih je pala u vodu. Kroz glavu mi je proletio zadnji nastavak crtanog filma kad je kojot napokon uhvatio pticu trkačicu. Prvo je skakao po njoj, pa onda svezao dinamit oko nje i na kraju pojeo . U pozadini je svirala famozna Carmina burana „ O Fortuna „ .

U takvoj fazi najbitnije je da one koji su vam dragi nemate blizu sebe, jer najčešće bespotrebno prvi stradavaju. Ni joga, ni zen,ni jing jang, ni feng shui, kao ni one grabljice u zen vrtu ne pomažu, ako su ljudi s kojima moraš živjet pod istim krovom besramni, bezobzirni i frustrirani (da ne kažem nedojebani) sadisti.

Kvaka za te ljude je nepoznanica jer se vrata uredno zalupe, a po mogućnosti šutnu nogom, puši se na prozorima i obavlja telefonski razgovor u kojem svi moramo sudjelovati, a najčešće se čitaju nalazi tuđih papa testova ili verbalno vrijeđa i „klepa „ dijete. Obavezno svakodnevno dovikivanje u stubištu s drugog, trećeg na prvi kat koji podsjeća na gange, čišćenje gornjih stanova s istovarom u moj vrt hampera vode nakon pranja balkona (uz pitanje i začuđenicu : „A kaj se to ne smije ?“ ), sadržaja tepiha, stolnjaka, posteljine i dječjih blatnih čizama. Šta ima veze, bitno da se ispred svojih vrata počisti. I u srednjem vijeku su mokraću kroz prozor izbacivali na cestu i to u sred Pariza.

Snijeg se čisti preciznošću skalpela samo ispred svojeg parkirnog mjesta i prilaza da slučajno nebi drugome malo očistio. A parkirna mjesta su priča sama za sebe, ona su borbena sratišta na kojem se prikazuje moć dominancije parkiranja. Zadržiš li se na par minuta oko centimetara njihova parkinga da se, eventualno, preparkiraš – dobiješ opomenu pred isključenje s obaveznim podizanjem brisača na tvom autu ili prijetećim sms porukama. Sadisti ne susprezaju od ničega. Moj ulaz nema ni predstavnika zgrade, oni su svi prejake ličnost sami za sebe pa nema potrebe za ljudskim dogovorom. Ako poželiš ostaviti pismenu obavijest kao zamolbu da te ne degradiraju jer živiš ispod njih dobiješ u najboljem slučaju odgovor:“ Ova zgrada je imala svoj mir dok vi niste došli. Čitaj : „Mogli smo raditi što smo htjeli, boli nas briga što ste naknadno došli. A u najgorem slučaju fizički i verbalni napad na vratima stana kako će se od sad, citiram : „ Svaki dan pišati i srati s balkona“. A napad je uvijek bila najbolja obrana.

O kako bi voljela da je živ gospodin Martin Fruk, prvi prometni policajac u Zagrebu. Čovjek bi se samo nakašljao i dovoljno je bilo da se dovede neophodan red. Kada bi se tri puta nakašljao na istog prekršitelja morao bi se uputiti ka črlenoj lampi (pritvoru) pa ti radi nered i uzurpiraj druge. Gdje je nestao red Martina i zakon Zlatne bule koji je jasno poručio: „Ako jedan građanin drugog građanina uvrijedi, izgrdi ili opsuje neka uvrijeđenom plati 10 peneza, a gradskoj blagajni 100 denera. Tko je tako kažnjen tri puta, a ne popravi se, neka mu se cijela imovina zaplijeni u korist općne, a neka se iz grada potjera kao nepoštenjak. „Ustani dragi Bela 4, molim te vrati šarm, poštenje i bonton ovom nekad kraljevskom gradu jer se njegovi „građani“ sve više gube. Ili bar stavi u svako naselje po jednog Martina Fruka kao predstavnika… Bilježim se sa štovanjem!

Emina Pršić, autorica knjige Nedostaje? Ne. Dosata je!