Nije lako biti dobar roditelj

Zadaća je svakog roditelja odgojiti zrelu, emocionalno stabilnu ličnost. Da bi se dijete razvilo u takvu osobu, potrebno je da razvije dobru sliku o sebi, samopouzdanje i da prihvati sebe. To može jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje roditelja. Ona djeca koja nemaju takvu podršku ne znaju se nositi s kritikama izvan obitelji, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale.

Kada dijete pogriješi, roditelj mu ukazuje na to da su i pogreške prilika za učenje. Važno je tada porazgovarati s djetetom o tome što bi moglo sljedeći put učiniti drukčije. Potrebno ga je ohrabriti i potaknuti da pokuša ponovo. Dopustite djetetu da osjeti posljedicu svojih pogrešaka.

I roditelji su različiti

Previše kritični roditelji stalno naglašavaju djetetove neuspjehe, kritiziraju dijete, njegov izgled i ponašanje, ne shvaćajući koliko štete nanose njegovom psihosocijalnom razvoju. Negativni komentari uništavaju djetetovo samopouzdanje.
Podržavajući roditelj prihvaća i potiče djetetovu individualnost, pomaže mu da razvija samopouzdanje šaljući mu riječima ili ponašanjem poruku da vjeruje u njega, da ga sluša, da brine o njemu i da mu je jako važno.
Prezahtjevni roditelj šalje poruku da njihova ljubav nije bezuvjetna, nego je visoko uvjetovana. Kad roditelj ne prihvaća i ne vrednuje dijete zbog njega kao osobe, nego ga vrednuje kroz njegove uspjehe, odnosno koliko je u stanju njih kao roditelje učiniti sretnijim i zadovoljnijima, djeca mogu reagirati povlačenjem, bezvoljnošću i sl.
Važno je da roditelji usmjere djecu na ono za što imaju sklonosti i sposobnosti, za što su razvojno zrela i sposobna, a ne na ono što je roditeljsko očekivanje ili je iznad dječjih mogućnosti. Prije svega iskažite poštovanje i interes za ono što dijete radi, čak i kad mislite da je to nevažno.
Prezaštitnički – prepopustljivi roditelj trenutačno zadovoljava svaku djetetovu potrebu i maksimalno izbjegava svaku mogućnost da bude uznemireno, oduzimajući mu priliku da nešto nauči. Podređujući svojoj djeci sve, pa čak i vlastite potrebe, može se dogoditi da ih naučimo nekim stvarima koje nismo željeli. Poručujemo im da su uvijek na prvom mjestu i da drugi ljudi nisu važni, ili pak, ako uče od nas kao modela, da je u redu podređivati se drugima i ne zauzeti se za sebe. Način je da se izbjegne štetna popustljivost postavljanje čvrstih granica. To znači: dati djeci razumna, ali čvrsta pravila i pridržavati se toga. Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema, jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi ili zakomplicira odnos s djetetom.
Za razvoj samopoštovanja kod djece neophodno im je potrebna ljubav, ohrabrivanje i pohvala roditelja, kako bi razvila dobru sliku o sebi, samopoštovanje, samopouzdanje i postala odgovorni, zreli i sretni ljudi. Zato je važno s djecom razgovarati, slušati, prihvatiti, ohrabrivati, poticati i hvaliti djecu: pokazati da vidimo njihove dobre strane.

Pohvala kao poticaj

Stalno kritiziranje djeteta i obraćanje pažnje samo na loše, neprihvatljivo ponašanje, zapravo potkrepljuje takvo ponašanje, jer djetetu pokazuje da ga roditelj «vidi» i obraća pažnju na njega samo kad je «zločesto». Svako dijete želi udovoljiti svojem roditelju. Prije će učiniti nešto za što ga je roditelj pohvalio, nego nešto za što ga je roditelj kaznio. Stoga, obraćajte pažnju na pozitivna ponašanja, pohvalite djetetov uspjeh i trud i dijete kao osobu.
Ako odlučimo da se prema našoj djeci nećemo ponašati onako kako mi sami ne bismo voljeli da se drugi ponašaju prema nama, možemo biti sigurni da nećemo griješiti u odnosu i načinu odgoja. Poruke koje nikada ne bismo trebali reći svojem djetetu jesu npr.: »Nikada ništa od tebe, kako možeš biti tako glup/glupa, užasan si…», dakle poruke kojima kritiziramo ili omalovažavamo dijete, jer kod djeteta izazivaju osjećaj srama i manje vrijednosti, ostaju u srcima te djece te dovode do niskog samopoštovanja, nesigurnosti i loše slike o sebi, ne samo u djetinjstvu, već i u odrasloj dobi.
Kada dijete slušamo, prihvaćamo, poštujemo, obično mu se obraćamo porukama: «Volim te, ti si sjajno dijete, sretna sam što te imam» i sl. Tako djetetu pokazujemo da ga bezuvjetno volimo, poštujemo i prihvaćamo onakvo kakvo jest.
Svojim ponašanjem roditelji djeluju na izražavanje, odnosno potiskivanje osjećaja kod djece. Neizraženi osjećaji ostaju u djetetovom tijelu te se nagomilavaju i mogu dovesti do smetnji i emocionalnih poremećaja. Ako roditelji «spašavaju» dijete od tuge, ljutnje i straha, ono postaje ovisno o drugima u prepoznavanju i definiranju vlastitih osjećaja. Postaje bespomoćno i ovisno o drugima u rješavanju vlastitih problema. No, postoje i djeca čiji roditelji uopće ne reagiraju na njihove osjećaje i ne pokazuju nikakav odgovor. Ta, emocionalno zanemarena djeca, uče skrivati osjećaje straha, povrijeđenosti, tuge i odbačenosti. Uče da njihove potrebe i osjećaji nisu važni i ne slušaju osjećaje u životu. Uče da ne vjeruju drugima, da su dovoljna sama sebi te ni u odrasloj dobi ne dopuštaju sebi bliske emocionalne veze.
Odrasli povređuju djecu iz više razloga. Najčešće su pod velikim stresom, neki su u djetinjstvu bili često povrijeđeni riječima ili emocionalnom hladnoćom, neki imaju smanjen kapacitet za razumijevanje djece i njihovih potreba i sl. Djeca se mogu nositi s povremenim emocionalnim «ispadima» roditelja, ali ako vrijeđanje, ponižavanje, odbacivanje i ignoriranje postane stalni obrazac ponašanja prema djetetu, takvo destruktivno ponašanje zasigurno će imati negativne posljedice po dijete. Neka će djeca prevladati bol, tugu i razočaranje bez težih posljedica, ali mnoga djeca neće imati tu sreću. Kad postanu roditelji, mogu imati problema i s vlastitom djecom, jer svojim ponašanjem ponavljaju iskustva iz svoga djetinjstva.

Kako izbjeći emocionalno povrjeđivanje djece?

Možemo preporučiti:
- zaustavite se, razmislite što radite, zašto ste ljuti, jeste li stvarno ljuti na dijete ili ste ljuti zbog nečeg drugog,
- uzmite si vremena; kad ste ljuti, potrebno je smiriti se prije nego što odgovorite djetetu,
- razgovarajte s nekim u koga imate povjerenje,
- bilo bi dobro održavati obiteljske sastanke barem jedanput tjedno – to je dobar način rješavanja obiteljskih problema,
- obratite se savjetovalištu za roditelje, gdje možete dobiti informaciju o psihičkom razvoju djece i njihovim potrebama.

Sigurna, voljena i vrijedna djeca

- odvojite svakodnevno barem 15-20 minuta koje ćete provesti s djetetom, bez televizije, rodbine i telefonskih razgovora; provedite to vrijeme sa svojim djetetom, usredotočite se na njega, recite mu da ga volite,
- neka dijete zna da se može osloniti na vas; to ne znači da nikada nećete biti ljuti, ali dijete treba znati da ga volite i kad ste ljuti,
- zaštitite dijete od nasilja; dom mora biti sigurno mjesto za sve članove obitelji,
- pohvalite djetetove uspjehe,
- naučite ga kako se nositi s neuspjehom,
- pomozite djetetu da samo razmisli i riješi svoj problem,
- poštujte djetetove osjećaje i razmišljanja,
- pažljivo birajte riječi: prekinite loše navike vrijeđanja djece; riječi mogu povrijediti više od udarca, ali mogu i pomoći.

Što umjesto batina?

Batine uče djecu strahu, lošoj slici o sebi, osveti i ideji da je u redu tući nekoga koga voliš. Batine ne uče djecu da poštuju pravila, donose mudre odluke, niti da imaju unutarnju kontrolu. Kažnjavanje može biti dio discipline, no to nikako ne smije biti fizičko kažnjavanje koje potiče djecu da misle loše o sebi i o drugima. Gubitak privilegija, dakako, samo ako je osnovan, ima puno bolji efekt.
Nikad se ne smije kažnjavati malu djecu (djecu ispod tri godine), jer mala djeca ne razlikuju uzrok od posljedica, oni ne rade štetu namjerno, samo istražuju okolinu te nemaju sposobnosti da razlikuju dobro od lošeg. Djeca u dobi od 3 do 11 godina mogu se kazniti gubitkom privilegija. Privilegija je pravo koje daju roditelji, npr. gledanje crtića ili omiljene serije, igranje određenom igračkom i sl.

Poruke roditeljima

- objasnite djetetu što od njega očekujete,
- jasnim i ozbiljnim glasom dajte djetetu do znanja što je neprihvatljivo,
- NE znači odmah prestati s određenim ponašanjem,
- štedite NE za velike stvari,
- budite dosljedni: NE uvijek mora ostati NE za nepoželjno ponašanje; ako niste dosljedni, ne očekujte da to bude vaše dijete,
- komunicirajte s djetetom i budite modeli za poželjno ponašanje; kad je roditeljsko ponašanje sukladno njihovim riječima djeca uče poželjno ponašanje kroz gledanje, slušanje i imitiranje roditelja.

Ne možemo postupiti bolje ako prvo ne prepoznamo da smo postupili loše.
Ne možemo postupiti bolje ako prvo ne odlučimo postupiti bolje.
Ne možemo postupiti bolje ako ne znamo što je bolje.

Gordana Stolfa, dipl.soc.radnik