Pismo bivšoj ljubavi

Kako okrenuti novi list u životu kad ti prošlost uvijek ulazi u sadašnjost? U svojih 25 godina životnog iskustva, mogu reći da se nisam nikad i nigdje opekla koliko u ljubavi. Zar je stvarno tako prokleta? Da li mi žene uvijek radimo dramu ili su ipak krivi muškarci?

Toliko pitanja,a nema odgovora. Vjerujem da ih nikad neće ni biti. Uvijek sam mislila da imam neriješene dugove, danas sam shvatila da dugujem samo njemu i da je oduvijek moje srce kucalo za njega. Možda sam ja ipak dobila svoj odgovor,samo je došao kasno, oh prokleto vrijeme. Treba mi nešto svjetla u ovoj crnoj toploj noći dok ti pišem ovo, treba mi nešto lijepo jer ne mogu nikako da zaspim, treba mi tvoje obećanje da ćeš uvijek bit tu,trebaju mi tvoje laži da povjerujem u njih da sutra preživim.

Pobjegla sam iz svog grada da te prebolim,prvi puta u životu sam odlučila da idem u nepoznato,i već se 10 dana borim sa tvojim likom u svojoj glavi. I ne znam na čemu sam,jer ima dana kad te mrzim i volim, kad ti skidam zvijezde s neba, kad te bacam na dno. Ostat će mi samo sjećanja, koja su nesigurna, klizava, začas ti pobjegnu, odglume nešto i nestanu.

Osjećam onu bol u grudima kad si me prvi puta ostavio,kada sam znala da te komadiće srca nitko više neće moći skupiti i napraviti cjelinu, onda si se pojavio drugi put, sudbina te dovela k meni opet je to srce kucalo.

Šta je sada ja trenutno ne znam, ali znam da tjera moje oči da plaču. Sjedim na prozoru dok ovo tipkam i gledam u zvjezdano nebo, osjetim miris mora i dođje mi da te nazovem jer ti tako lijepo umiješ da pričaš i uvijek mi izmamiš osmijeh na lice. Sreća,definitivno sam uz tebe naučila šta znači sreća. No sada je nemam,ali ne ljutim se, karte su tako pale na stol, odigrane su neke loše igre.

Dok si ti svakim svojim potezom osvajao mene, ja se svojim potezima nisam ponosila, nisam ti ništa ružno nikad skrivila, već ti nisam priuštila sve što sam htjela jer sam se bojala da ću te izgubiti prerano, na kraju sam i to dobila.

Tako si daleko od mene da ne znaš koliko me to boli. Nema te da uđeš u moj stan sa onim slatkim osmijehom i pitaš me onako blesavo da li si mi nedostajao.

I možda više od toga me boli što nismo više bliski, što više ne dijelimo iste snove, ostale su nam iste želje,jer uvijek smo željeli gluposti.

Ne znam kako se to dogodilo da od dvije srodne duše, dva ljubavnika mi postanemo stranci jedno drugome. Nemoj misliti da ću te moliti da se vratiš, znam koliko ti je to što imaš više njih sada bitno, koliko ti je to važnije od mene,jer muški ego ti je na visokoj razini.

Želim samo da znaš da će za tebe uvijek biti mjesta u mom srcu, iako sam shvatila da je kraj, zato ti i pišem, jer bolje je da jedno od nas kaže da je ova partija odigrana.

Pisat ću ti i ja sutra, samo nikad neću poslati pismo…

Katarina Kovačević