Ponovno sam pred tipkovnicom, pritisnuta od raznih strana da napišem nešto što će vas u nekim dijelovima nasmijati, u nekim rastužiti, a u nekim jednostavno izazvati reakciju “ Dobro, ova nije normalna! “. Sve je to za ljude.
Gledajući malo prethodne postove, zbilja sam trebala znati kako će to završiti. Sva Zoranova “ Micek kunem ti se životom…” bila su isprazna obećanja koja će povjerovati samo zaljubljena budala – što sam otkrila danas. Ponosna sam na sebe da sam odvojila osjećaj ljubavi od zaljubljenosti i shvatila da je sve to bila samo neka žešća zaljubljenost koja mi je onemogućavala da vidim sve ono što mi je bilo pred nosom cijelo vrijeme. Njegova početna veza sa Larom, laganje i skrivanje, brak, djeca… Netko bi normalan digao ruke u zrak i pobjegao prije vlastite sjene. Ali ne i mala Juliet. Možda je stvar u genima jer i inače imam tu neku ludu potrebu napraviti nešto za druge, a onda za svoje dupe. Rekao mi je psihijatar da sam draga i DOBRA osoba ( isti psihijatar koji je po struci inače veterinar i u operacijskoj sali drži terapije ) a isto tako, na moju izjavu ‘ ja osim njega i određenih prijatelja nemam ništa lijepo u životu!’ ostao u potpunosti hladan. U prethodnom sam postu navela u rečenici kako me odnos sa Zoranom u jednom momentu doveo do depresije i suicidalnosti pa rekoh, da objasnim.
Moje zdravstveno stanje je i dalje u banani. Obzirom da je ovo zadnji post, mogu slobodno reći – Zoran mi je prenio spolnu bolest. U fazi sam liječenja i nije ništa strašno, drago mi je da Lara nije dobila i prenjela na svoju kćer tokom trudnoće. Rekli su da je mogućnost da sam na poklon dobila i HPV u visoko razvijenoj fazi, ali su pretrage skupe pa će to pričekati. Gospodin se više ne javlja na telefon niti odgovara na poruke. Neću reći da mu zamjeram, vjerujem da je bilo teško manevrirati među tolikim djevojkama i ženama pa mu jedna više / manje ništa ne znači.
Ja o njemu više nemam riječi. Završila sam poglavlje Zorana u svom životu. Bilo je lijepo dok sam bila u neznanju. Voljela bih da neke stvari nisam saznala ( možda i da se nisu dogodile ) jer bi mi bilo lakše, ali kraj je tu i život ide dalje. Naučio me mnogo o ljubavi, pažnji, iskazivanju emocija – koliko god one bile lažne – ali meni korisne. Samo Boga molim da se nikad ne spustim na nivo da će mi uništavanje i igranje s tuđim životima postati navika i zabava kao što je postalo Zoranu. Pitaju me ljudi kako mogu biti tako mirna, a ja im ovim putem odgovaram:
Nemam oko čega biti uznemirena. Imala sam nešto lijepo čemu je došao kraj i skinuo sav sjaj. Nije bilo tako divno kako se meni u glavi činilo, ali je bilo moje, ‘naše’. Prekriveno velom laži, mi smo rekli sve što smo imali. Lagala sam prijateljima, postepeno uništavala moj odnos sa ostatkom obitelji i pretvarala se korak po korak u osobu koju ne poznajem. Okrećem glavu i idem dalje! Da, potrošila sam gotovo godinu dana, ali nije bilo na ništa. Sjećam se da sam se smijala kao malo dijete, grlila ga kad mi je trebalo malo topline i ljudskosti, sjećam se mog unutarnjeg veselja kad bi se on nasmijao ili mi govorio da me voli. Ne mrzim ga, jer to nije u meni, to je emocija koju ja kao osoba ne poznajem. Voljela bi ga sresti jednog dana, i pozdraviti ga uz nonšalantni smješak. Nadam se da će i taj dan doći, premda ne još. Što god da se desi, nazad ne mogu niti želim, a onda nema druge nego jurnuti naprijed.
Hvala svima na čitanju, bili ste nadasve divna publika, i možda se sretnemo u još kojoj kolumni, po mogućnosti sa sretnijim završetkom? Ljubi vas vaša,
Nepopravljiva Juliet
nije valjda zbilja zadnji??