Jelena Popović – Volarić: Prilično ste me iznenadili pitanjem, uopće se ne osjećam tako.

Jelena: Direktor producentske kuće koja je kasnije producirala Laru pozvao me u jesen 2010. na razgovor, i rekao da misli da je vrijeme da na tržište izađe jedna snažna romansa, čija bi kulisa bilo more. Taj sam isti dan zamislila djevojku iz malog mjesta, s otoka, nevinu, čiste duše i neiskvarenih pogleda na svijet. Uvjerena sam da samo jedna takva, staromodna duša, može čekati svog kapetana da joj se vrati u zagrljaj. Htjela sam napisati ljubav dovoljno jaku i fatalnu da i žena i muškarac čekaju zauvijek. I ostali su se glavni likovi sami javili, koliko god to čudno zvučalo.

Jelena: Nikada ne razmišljam na taj način, iako sam svjesna da je televizija izuzetno snažan medij. Jednostavno vjerujem isprva u priču, zatim u glumce koji uđu u projekt, a kasnije u cijeli proizvod. Pokušavam sa svoje strane ništa ne podvaljivati publici, nego doista vjerovati u svaku riječ koju napišem i svaku scenu koju zamislim. Ne razmišljam o potencijalnom rezultatu već o svakom detalju. Takav se pristup već treći put u mojoj karijeri pokazao uspješnim.

Jelena: Film je do danas pogledalo 74 tisuće gledatelja tisuće gledatelja samo u Hrvatskoj. U Bosni brojimo preko 10000 gledatelja, a u Sloveniji, u kojoj smo se tek prošli vikend počeli prikazivati, trenutno smo na 9.290 gledatelja

Jelena: U centru druge sezone opet je priča o jednoj od baznih ljudskih emocija: o osveti, i to one najgore vrste, ženskoj. Također, gledatelje će iznenaditi jedan snažan ljubavni trokut, koji će se rasplesti tek na kraju priče. A o potencijalnom filmu broj dva ne razmišljamo, tek smo na početku druge sezone.

Jelena: Svaki mi je najdraži na svoj način: Obični ljudi jer su bili prvi i jer sam ih napisala posve sama, Ponos Ratkajevih jer su kostimirane serije moj omiljeni žanr a i za vrijeme snimanja zaljubila sam se prvo u lik Krste Ratkaja a potom i u glumca koji ga je igrao. O Larinom izboru doista ne znam moram li što posebno izdvajati: taj je projekt kruna moje karijere u televiziji, i osjećam se zahvalnom i poniznom pred gledateljima i kao autor i kao kreativni producent. Jednako volim i kolumne koje pišem pune četiri godine za Jutarnji list, i koje su doživjele već drugu zbirku u izdanju Profila. Ludo sam zaljubljena u seriju intervjua s poznatim autorima koju također radim već dvije i pol godine za časopis Storybook, jer taj posao spaja moje dvije najveće strasti: putovanja i književnost. Zahvalna sam, zahvalna, zahvalna, ne mogu to dovoljno puta ponoviti.

Jelena: Da! U tijeku su pripreme za pilot emisiju. Silno sam uzbuđena.

Jelena: Svakako sam više toga napravila kao autor, odnosno televizijski producent.

Jelena: Nema generalne jednadžbe, u tome i je trik. Svaki posao, kao i svaki odnos, ima neku svoju posebnu dinamiku. No istina je da je spajati zahtjevan posao s obiteljskim obavezana ponekad iznimno teško. Ženama je možda malo teže jer nas je društvo sve nekako podsvjesno naučilo na ulogu oca kojeg nema jer «radi». Kad je majka ta koja izostaje s ručkova, večera i priča za laku noć, postoji neizgovorena osuda okoline, te neopisiva grižnja savjesti o kojoj mi mnoge moje kolegice, prijateljice i čitateljice govore. Meni je osobno ključna potpora ljudi koje volim. Mir i stabilnost u mom privatnom životu silno su bitni za to da se žena može efektivno posvetiti karijeri.

Jelena: Kod nas je to nekako ovako: onaj koji ima u određenom trenutku više slobodnog vremena, više i pazi na onog koji radi.

Jelena: Nikada, nikada, nikada.

Jelena: Ništa me na hrvatskoj estradi ne inspirira.

Jelena: Voljela bih postati majka. I imam duboku vjeru da će mi intuicija reći kada je pravi trenutak.

Jelena: Reći ću vam iskreno: ponekad sam slaba i ponekad brinem što drugi ljudi misle o meni, o nama, o ljudima koje volim. Ali, srećom, to «ponekad» je sve rjeđe i rjeđe. To se valjda zove zrelost, starenje, sigurnost u sebe.

Jelena: Davnih dana, još u ožujku. Vi zbilja svašta pamtite.

Jelena: Prijatelj mi je poklonio jednu ilustraciju djevojčice za knjigom čije su misli kao u stripovima napisane u oblačiću iznad njezine glave i glase: «Čudno je to što ponekad pročitam knjigu i onda mislim da sam ja lik iz te knjige». U mom slučaju riječ «knjiga» možete zamijeniti i s film/serija/priča/pjesma… Dakle, svijet mašte nije rezerviran samo za vrijeme nakon radnog dana.

Jelena: Nažalost, da. To izluđuje i mene i ljude oko mene.

Jelena: Ne. Od kad znam za sebe, žudim za intenzivnim i ispunjenim životom, te avanturama koje inspiriraju i ostavljaju traga.

Jelena: Apsolutno!

Jelena: Sretna sam jer sam zdrava i jer su moji voljeni živi i zdravi. Doživjela sam dva gadna gubitka u dvadesetima, dvoje ljudi koji su mi bili silno bliski srcu umrli su vrlo mladi, i, bez obzira na sve poslovne uspjehe, posve sam sigurna da je zdravlje naše najveće bogatstvo. Sretna sam što imam prave prijatelje, svoje «pleme», koje smatram svojom obitelji. Sretna sam jer sam doživjela onu fatalnu ljubav iz priča, i na kraju sam se udala za tog čovjeka. Sretna sam jer mi je dano da pišem, što volim najviše na svijetu, i da tako zarađujem za život, da je to prepoznato. A uspjeh je divan, kao vanjska gratifikacija. Ali i nestalan. Vidjela sam kako moć i uspjeh uništavaju ljude. Bojim se toga i ne dopuštam da mi je to najbitnija stvar u životu.

Pogledajte trailer za najgledaniji hrvatski film: