Pus(ti)te priče…

Ponedjeljak je. Zakleo sam se kako na praznike neću raditi, čak ni budalu od sebe. Dan neovisnosti nije mogao početi bolje. Kravim se i slavim. Otvorio sam oči oko jedanaestice, ustao oko podneva i… Sjetio se kako mi je već krajnje vrijeme da napišem kolumnu. Katastrofaking kataklizma. Tek sam iskočio iz kreveta, a već sam prisiljen uskočiti si u usta. Srkao sam kavu i živčanio. Tresao sam nogicama cirka negdje između sedmice i osmice po Richteru.

Da bi volio druge, najprije moraš voljeti sebe. Da bi lagao druge, najprije moraš lagati sebe. Ha! Odmah mi je bilo lakše, a savjest mirnija. Laži danas visoko kotiraju, ako počnem vježbati, daleko još stignem dogurati! Sjeo sam za komp i stao lagano kuckati. Nogice su se smirile, a rukice podivljale. Da stvar bude bolja, sjetio sam se stričevog prijekog pogleda na moje ruke glatke i nježne kao da su netom izašle iz majčine utrobe, koji grmi kako je moje ručno razbijanje čestica prašine na tipkama čija je direktna posljedica ekranizacija mršavih misli, obična motka od rada. Lažem. Nikako ne obična motka nego, čak štoviše, sramotka. Šljakanjem se smatra samo ako istegliš sto do stopedeset vreća cementa dnevno. Ako istovariš tucet šlepera namještaja do podneva. Ali ne Ikeinog nego antiknog. Svih šezdesetpet posto vode tvoga tijela mora izbiti van i izliti se kao znoj. Preneseš li i vreću manje, ostane li ma i najmanja ladičica u kamiončetu, iscuri li kap znoja manje od propisane količine, tvoj je rad čuna. I ne računa se kao rad.

Ozario sam se. Pod jedan – od laganja sebe može biti neke koristi. Pod dva – ovo što radim prema stričevoj definiciji nije rad. Dobro je, smijem pisati. Nije dobro, ne mogu. Već sam si toliko anestezirao savjest da više nije imala ni snage ni volje ganjati moje prste po tipkovnici. Vratio sam se na početak, jebi ga. U krevet. Guljenje bremena dovelo me na prag novog ciklusa gubljenja vremena. Ono ima i svoje ime. Zove se razmišljanje.

Razmišljam. A svaka misao priča je za sebe. A možda i za ponekog od vas, poštovane čitateljice i poštovani čitatelji. Vrijedite kao suho zlato ovdje. Teško vas je dobiti za male priče. Vani je, vele, sve lakše. I jeftinije. Pa pošto vani čitatelji i čitateljice, zna li itko? Kako god bilo, na stol ću baciti par m(j)edenih pričica. Sitniš, ali tko zna? Možda netko i ne skuži da nije zlato sve što sja.

Filing za tajming

Kako mi je krenulo, mislim da ću zgotoviti i objaviti svoju sedmu uskršnju basnicu o Jajetu i Zeki negdje oko Božića. Pojedine su retke rijetki test-čitatelji ocijenili smiješnima. Ja pak bolujem od skepse. Meni se čini da bi pričica u čitatelja mogla izazvati reakciju sličnu umakanju sleđenih jaja u vreli zečji gulaš. Vrisak užasa. Biti duhovit rijedak je dar. Imati filing za tajming božji je dar. A pod jelkom, čini se, ove godine za mene nema darova. Ako ne računamo redovni dar-mar.

Sto ljudi, dvije ćudi… Jedna burza

Prije mnogo mnogo dana, stajao jedan siromah u redu nedogledu… Ne, ne mogu početi tako. Nije bajka. Dakle, ispočetka. Došlo vrijeme za redovno javljanje pa me nužda, poštenog neradnika, dovela u red na burzi. Putuje moje društvo i ja čekam na red (ne bi mi ova burza bila tako grozna, da se ne javljam barem mesečno jedared). Piše negdje, sasvim čitko, da svaki šalter ima svoj red, ali… Ljudi bez rada su u redu, mislim. Ljudi bez rada u jednom su redu, koliko vidim. U redu je, ipak se kreće. Sve je relativno pa i ja stižem relativno brzo. Na pult odlažem radnu knjižicu, kartončić i… Putovnicu. Kao da sam na aerodromu, ono, hvatam let za New York, kontrola putovnica, carina. Nemam nikakav posao za prijaviti, nikakvu novost, nikakvu radost, pustit će me brzo, idemo dalje. Ali ne. Službenica me fiksira, pogled joj negdje između blijedog i razvižđenog.

- A osobna iskaznica?

- Joj, istekla mi prije par dana…

Teta, negdje pedesetak i kusur ljeta bi mogla navršiti ove zime, šizne.

- Ne, ne! A, ne može to tako, ne mogu ja vama, a ne! Ne, ne! Nema ništa. Ne smijem, ne može, morate imati. Inače ne.

Gledam kroz staklo kao izgladnjela zlatna ribica Muju. Kakva crna ljepota, samo je suza u oku promatrača. Pusti me i ispunit ću ti želju. Izgubit ću ti se s očiju. Teta popušta.

- Ovaj put, ali samo ovaj put, zadnji put. Drugi put… – vrti glavom, – ne, ne! Morate imati ili ne!

Zahvaljujem i kidam nalijevo, treći kat, soba 310. Moram još preuzeti i rješenje o nastavku života na državnim jaslama. Jedan red, jedna soba, jedan državni službenik. Jesenas bi mogao napuniti, pa ne više od dvadesetpet ljeta.

- Izvolite, slobodno sjednite.

- Ma ja samo po rješenje…

- Mogu vas zamoliti vašu osobnu iskaznicu?

- Jao, istekla mi prije par dana… – već suzu istiskujem, ali neće, izgleda, biti potrebe za podizanjem razine vlage u zraku.

Mladić se smješka. Buba ga bananko za valjanost moje iskaznice.

- Ma nema veze, svejedno je. Treba mi samo MBG. Eto. Gotovo. Izvolite.

Sve se može, posebno onda kad se može. Samo neki pamet moraju malo soliti, drugi pamet ne žele opterećivati nevažnim sitnicama. Staro i mlado. A ja mahom u sredini.

Zakon na mojoj strani, lova na suprotnoj

Kad me poslodaviteljica pozvala na čašicu razgovora, nakon tri i pol mjeseca bez plaće, znao sam da ću dobiti nogom u guzicu i letjeti na cestu. Bio sam miran, taj sam let i očekivao. Ono što naivan kakav jesam nisam očekivao, s više vjere u ljude nego što je zaslužuju, da još trebam i dobrovoljno dati pola kvadrata svoje kože za čizmu kojom će me u dupe i šutnuti. David Icke nije puno fulao. Nisam nabasao na guštere, ali ljudi-guzoždera ima na svakom koraku. I sad, drugim riječima, ti mi ljudi-guzožderi nude da sa sobom ponesem stranicu za koju nikog od početka nije bilo briga, 15 dana otkaznog i… To je sve. Valjda prvi puta u životu te večeri nisam uzeo knjigu u ruke nego svoj ugovor i Zakon o radu. Pročitao ih milijun puta kao da se spremam za ispit na pravu. I što sam se više pripremao, bio sam uvjereniji da sam i u pravu. Vratio sam se sutradan do zuba naoružan člancima i stavcima. I opa, evo mene opet na vratima gulikožice.

- Kuc, kuc, oprostite… Pišti mi flauta za propalu stranicu, ali imam pravo na 30 dana otkaznog roka (po ugovoru) i naknadu za neiskorišteni godišnji (po zakonu).

- A ne – gleda me nadmoćno i s visoka, – nemaš.

- Imam.

- Nemaš.

- E pa malo sam se educirao. Imam.

- Nemaš.

- Oke. Javit će vam se onda moj advokat.

- U redu.

Neću duljiti, ne želim praviti pitu od govana. Stiže ubrzo na adresu moje firmice kuvertica. Evo mene opet na razgovoru… Jedva se to moglo nazvati razgovorom jer nije palo baš puno riječi. Uglavnom, iz ureda sam izašao s 30 dana otkaznog i naknadom za neiskorišteni godišnji.

Mirisalo je kao pobjeda. Ali kad uzmem u obzir koliko će si ubosti advokaktus na kraju priče koja još nije završena, dođe mi na isto.

Poučak slučaja? Pravda stoji koliko i nepravda. Samo pravda malo manje boli.

Porezna dubrava ili kako se od šume papira ne vide ljudi

Stiže pismo. Upravni postupak. Grozničavo ga otvaram, računi mi kao sibirska prostranstva, sve sami minusi, i povrat bi mi poreza legao kao kuhano vino na skijalištu. Jebeš ga. Jest porezna, ali ni lipe mi zasad ne vraćaju. Hoće moju glavu. Čitam.

Blablabla Denis Giljević blablabla ima da, da, da, blablabla dostavi dokaze o uplaćenim porezima, prirezima, razrezima, zarezima, izrazima blablabla za lovu blablabla koja nikad nije ni prohujala mojim računom, a kamoli da bi sjela.

Ima da ili će biti belaja.

Ako se ne pojavim u sobi broj taj i taj u roku od osam dana slijedi mi kazna od pedeset do petsto milijuna kuna, sravnit će mi kuću s tekućim računom, mojim mi praznim crijevima vezati ruke i noge i baciti me kaljužu kraj autoputa. Nema te mafije koja bi bolje sročila prijeteće pismo.

Još grozničavije stanem tražiti nadnevak slanja poziva. Genijalno. Baš dobro da mi je pisamce stiglo minutu i pol prije isteka osmodnevnog roka. Nema mi druge, trčim u poreznu.

Soba broj taj i taj. Kuc kuc. Kuc kuc? Kuc kuc! Ništa. Ulazim, soba kao moji džepovi, prepuna papirnatog smeća. Ispod gomile papira dva stola, iza svakog stola po stolica. Računala šute, klime šute, ni žive duše. Prošećem do sobe preko puta, kuc kuc, jedan stol, jedna stolica, jadna teta, zaprepaštena jer pucam kao iz mitraća, ja sam taj i taj, oblijeva me hladan znoj, mašem pozivnicom, upirem prstom u prostoriju preko puta, ja sam taj i taj, a tamo nema nikog, nema mi spasa.

Aha… – dolazi k sebi ljubazna gospođa, – ali kolegica Anđelka i kolegica Magdalena su vam na godišnjem odmoru…

Rekao bih da ovdje lud jebe zbunjenoga da nisam ja bio taj koji je i lud i zbunjen. Gospođa iz druge sobe uspjela me primiriti, skinuti breme odgovornosti s mojih pleća, čak bih rekao da me i utješila poput majke, pa je farmaceutska industrija toga dana ostala kraća za prihod od kutije tableta za smirenje.

Pasje poslijepodne

Bilo neko fino vrijeme toga dana, navuklo mi starke i vrlo pristojno reklo da se malo gonim van iz stana. Trčao sam niz stepenice kao psić! Malo ću prošetati, malo ću kafenisati, pomalo ću od svega. Kad… U dvorištu ugledah njega! Ne znam tko je, ali evo ga opet. Na pragu dvorišta opet ljudsko govno. Posrao ga je pas, ali je govno ljudsko. Idem ulicom, govno mi ne izlazi iz glave. Koračam ulicom, ljudi mi ne idu u glavu. I već spremam Govance – Owenov, ali nipošto mirovni plan. Jebo me pas ako neću izgraditi čeku i čučati na balkonu od jutra do sutra sve dok ne ulovim seronju. Ne psa, psi su gospoda, nego čovjeka. I tako imam više strpljenja nego posla. Slijedit ću ga do kućnog praga, saznati gdje živi, iza kojeg se prezimena skriva. Onda se vratiti po govno. I ubaciti mu ga u kaslić. Preporučena poruka od Izmeta. Preuzeti vlastoručno.

Tek što sam bio pronašao smisao života na balkonu, naletim na ženu, Ambroziju. Šeće psa. Ne zove se Ambrozija, ne znam tko je i kako se zove, nije me briga, ali izaziva jednako snažnu alergijsku reakciju. Okej, nisam ni ja cvijeće. Izvodim kerefeke slabijeg intenziteta po ulici, u ugodnom sam društvu i duboko u sebi još uvijek kikić, zašto ne, sumrak je, psa nisam do tada ni primijetio. Potrčim u jednom trenutku, naglo, izazvan nekom dosjetkom, svejedno. Naravno, pas reagira, sjuri se prema nama i stane bjesomučno skakati oko nas i lajati kao da smo karavana. Samo što mi ne možemo proći dok on laje, nije na uzici. Malo smo u šoku, nije pas velik, ne izgleda nimalo opasno, ali skamenio nas je faktor iznenađenja. Ambrozija nas prati pogledom punim nadmenog prijekora.

- Ko vam kriv kad trčite!

Došlo mi je da gospođu Ambroziju naprašim herbicidom i sasiječem joj pogan jezik u korijenu. Stvarno inače ne bih riječ rekao, jasno mi je da sam nehotice uplašio psa i da je reagirao instinktivno, ali reakcija Ambrozije digla mi je dlaku.

Kad bih prosuo sve što sam tada imao za reći, ovo ne bi bila kolumna nego balkanski rječnik psovki, lokalni jezični priručnik za verbalno iživljavanje. Ali prevedeno uz pomoć sredstava za smirenje to bi zvučalo doslovce ovako:

KRETANJE PASA. Članak 9.

„Na ulici, javnoj površini, u parkovima te u prostorijama koje služe zgradi kao cjelini (stubište, ulaz, dizalo, dvorište i slično) pas se mora voditi na uzici tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje ljudi, drugih životinja i njihovo kretanje.“

Jel igdje piše da ja, ljudsko biće, ne smijem trčkarati gradskim ulicama ako sam sretan kao psetance? Ne, gospođo Ambrozija! Ali za vašu životinju koju cijenim daleko više od vas, ipak nešto piše.

Uzica bi stvarno bila dobrodošla u konkretnom slučaju. Da Ambroziju drži podalje od mene.

Uopće nisam za to da se pse drži na uzici. Ljude? E to je već druga priča. Ambroziji bi obavezna bila i brnjica.

Red cuge, red stresa. Zbog esemesa.

Upozorenje! Ova pričica ipak ima malo više od stoišezdeset znakova.

Kad smo se zbližili kao prst i nokat, obećavala je brda i obline. Uzguz i poprijeko. I bilo nam je kao u raju. A onda sam jednog dana, umjesto rumenih jabuka njenih, pobrao nogu.

Nismo se vidjeli neko vrijeme. Pa smo se sreli, slučajno. Pa me pozvala na piće. Pa-pa, mislio sam da želi reći posljednji put, ali zvala me zapravo kako bi povukla nogu kao ministar ostavku.

Obećavala je brda i obline. Uzguz i poprijeko. I bilo mi je kao u raju. Vjerovao sam. Sljedećeg mi je dana stigao i esemes. Pun žara, pun ljubavi. Stoišezdesetznakova s razmacima, ali tisućuišesto znakova između redaka.

„Čuvaj ovaj sms i ako ikad počnem brijati kao prošli put, slobodno mi ga nabij na nos.“

Nakon prvog razmimoilaženja u pitanjima većim od života na Zemlji, umjesto rumenih jabuka njenih, pobrao sam i drugu nogu. Posljedice su ostale iste.

Nekoliko dana kasnije, laćam se mobitela, tražim onaj esemes. E sad ću ti ga pokazati, sad će ti oči iskočiti! Da, baš…

Kome da ga pokažem? Ono, kao u tramvaju kad platiš sesemesom. Čuvajte ovaj esemes do kraja vožnje. U slučaju kontrole, dužni ste ga pokazati službenoj osobi. Kojoj osobi? Ova je vožnja gotova. Izvozan sam. Vozačica me izbacila na nekom opskurnom okretištu. Treba se sad vratiti. Jebi ga, onda je zvučalo dobro. Imao sam esemes kao dokaz ljubavi. Isto kao da sam imao i tramvajsku kartu. Vrijedile su jednako.

Tko mi kriv kad ne pazim pa idem malen ispod svojih žlijezda… S unutarnjim izlučivanjem. Endokrinih. Pa ispadnem kreten.

S riječi na djela

Vadim se iz kreveta kasno popodne. Vučem se prema kuhinji, nadam se da ima kave. A u neku stvar, koji sam krelac… Mogao sam baš sve te pričice i zapisati. Sada bih imao kolumnu.