Ne znam ti ja reć istinu nego onako drito u glavu: od danas sam (opet) (definitivno) solo.

Zašto definitivno? Zato što je do danas u meni tinjala mala nada da mu ipak JESAM važnija od njegovih strahova i ograda vezanih uz činjenicu da ja imam dijete s kojim me mora dijeliti.

Zašto opet? Zato što mi se to non-stop događa, naletim na nekog tko izgleda i zvuči odlično, ali me u konačnici ne voli dovoljno da bi ZNAO, van svake sumnje, da ŽELI biti sa mnom više nego ikad, igdje, s ikim drugim. A meni ništa manje od toga, čini se nije dovoljno.

S jedne strane, ne gledam na to što sam solica (da ne velim raspuštenica) s djetetom kao na neku veliku tragediju. Vjerojatno velikim dijelom zato sto mi je dragi Bog dao široka ramena da podnosim jako puno sranja, još šira leđa da nosim još veći teret i ponešto mozga s kojim uspijevam relativno dobro živjeti sve tako sama, da ne velim raspuštena.

S te iste prve strane gledajući ljude koje poznajem kako pate i osjećaju se izgubljeno u lošim brakovima (ČITAJ: cugaju i natežu konobarice u pola dva ujutro) ja sam fakat sretno stvorenje. Jest da me NITKO ne zajebava, al me zato nitko ni ne ZAJEBAVA! 

On the other hand, ah, on the other hand lijepo je imati nekog (pod pretpostavkom da te taj netko ne zajebava i ne radi od tebe budalu, jel’te) s kim zagrljena ides u kino naprimjer. Ono drugo i treće (netko s kim navečer liježeš i ujutro se budiš i tko te ne daj Bože odvuče sa sobom pod tuš) dogodilo mi se posljednji put toliko davno da jedva da se toga i sjećam. Moje post bračne veze sve redom pukle su davno prije zajedničkog lijeganja i buđenja (i tuširanja).

Ne znam, ako me iskreno pitaš, u čem je problem. U meni? Nisam dovoljno NEŠTO (lijepa, pametna, atraktivna, posebna, genijalna) da bi muškarac izvagavši sve moje pluseve i minuse zaključio da nisam u crvenom? Ili je moguće da jedno pregenijalno dijete s plavo-sivo-zelenim okama i širokim osmjehom za odrasla muškarca može predstavljati toliko velik minus da jednostavno ne može ostati sa mnom dulje od (u ovom posljednjem slučaju) šest mjeseci?

Ako odbacimo mogućnost da sam baš toliko unloveable da baš NITKO pri zdravoj pameti ne bi htio biti sa mnom dulje od tih šest mjeseci, je li moguće da su frajeri postali (ili uvijek bili) takve.. hm.. kukavice? (Moj eks mi se ispričao „na kukavičluku“ pa kontam da kukavica nije loša imenica za opisati to što srećem u svom post bračnom životu). Isprike ako su muškarci zapravo u velikoj većini hrabrice pa je ovo na kaj ja nalijećem samo moja osobna usrana karma. Nadam se da sam je u nekom prošlom životu debelo zaslužila i da sam se pritom dobro zabavila. 

Elem. Kontam si što sad? Kako provesti ovih (uz malo sreće) deset dobrih godina koje mi preostaju? Kopačke o klin? Nova karijera cougara koji frajere tretira kao ukusan međuobrok i zaboravlja ih do sljedećeg (mmm ukusnog) međuobroka?

Iskreno da ti velim nemam pojma. Al reći ću ti kad skontam.