Someone Like You

Počet ću s pričom o Adele. Toj sjajnoj glazbenici koja je osvojila nagrada i nagrada, prva mjesta na top-listama diljem svijeta, publiku i kritiku. I ja sam voljela slušati njene pjesme. Svatko od nas se našao barem u jednom stihu pjesme Someone Like You, prolivene su suze kojima bi se mogao napuniti i koji ocean… ako iznenada presuši.

No, moja priča o Adele je zapravo… Drugačija. Adele više ne stanuje na mom iPodu, Adele više ne slušam ni kad sam najdepresivnija ni najsretnija. Kad je čujem na radiju, okrećem radio postaju ili gasim radio. A za Someone Like You se usuđujem reći da nije istinita. Mislim, zar biste ikada rekli “ma nema veze, naći ću već nekog sličnog tebi” i jednostavno se okrenuli i otišli, just like that?! Ja to ne bih mogla reći ni napraviti. I ne, nije svejedno. Ne postoje dvije osobe na ovome svijetu koje u nama mogu probuditi takve osjećaje, učiniti da se osjećamo jednako sretno (ili nesretno).

Ljubav i ja rastale smo se 20. lipnja 2011. godine u 16 sati i 30 minuta. Složile smo se da dalje tako više ne ide, da ćemo od sada nastaviti svaka svojim putem, kako znamo i umijemo i mislimo da je najbolje. Potpisale smo papire za razvod i krenule svaka na svoju stranu. Možda se jednoga dana opet sretnemo, no tko zna… Možda se više nikada ne sretnemo ni u prolazu, a kamoli da se pozdravimo ili popijemu kavu.

Pitate kako se sjećam tog trenutka rastanka, kako pamtim točan dan i vrijeme? Pa jednostavno je bio dovoljno bolan, dovoljno očekivan, ali s druge strane i dovoljno iznenađenje da sam morala upamtiti. Inače pamtim sve i svašta, ali ovo je bilo poprilično nezaboravno. Koliko se puta vama dogodilo da vam je druga strana, dan prije planiranog zajedničkog putovanja, priznala da je zaljubljena? Ali ne u vas već u kolegicu s posla. Udanu ženu, majku dvoje djece. Koja ne misli ostaviti svog muža. Ali ipak misli nastaviti svoju preljubničku vezu s njim. Jer ipak su u pitanju osjećaji. Slušajući njegova razmišljanja, pitala sam se zapravo isto što i on: slušati razum ili srce? Jer što ako je to – to, što ako je ona prava? I pitala sam se što bih ja napravila da sam na njegovo mjestu.

No, s obzirom da sam žensko i da sam iako slična, ipak i drugačija od njega, vjerojatno ne bih odbacila svog prijatelja samo tako, ne zbog ljubavi. Čak ni ako je prava. Jer ne boli to što je odabrao drugu, boli to što me odbacio kao prijateljicu. Jer naše je prijateljstvo ipak trajalo godinama; možda se nismo viđali i sjedili po kavama, ipak smo bili u kontaktu. Mogli smo jedno drugome reći neke stvari, bili smo tu jedno za drugo. Ali negdje, deep down inside, znala sam da on nije za mene. Nisam bila zaljubljena u njega, srce mi nikada nije zastalo zbog njega kao zbog nekog drugog. I možda jesam razmišljala o vezi i mogućem zajedničkom životu, no vrijeme bi pokazalo kakva nam je sudbina.

I pokazalo je.

Niti 3 mjeseca nakon što je sva započelo.

Nisam bila zaljubljena, ali svejedno je boljelo kad me odbacio.

A odbacio me onako kako to muškarci najčešće čine: prestao je komunicirati sa mnom. Ono, više ne postojim, nisam vrijedna truda, moje poruke se (vjerojatno) brišu bez čitanja, kad zovem “aha, gle ona je… ma neka zove, jednom će se i ona umoriti”… Nisam shvaćala da je njegova poruka “gotovo je” bila upućena meni kao “gotovo je s nama”, a ne kao “gotovo je s njom”. Ali shvatila sam koji dan kasnije.

Volio je Adele. Danima je upravo Someone Like You stavljao na svoj Fejs, uz srcedrapajuće poruke njoj. Ne, nisam se zavarala da možda misli na mene. Znala sam da su njegovi osjećaji prema njoj prejaki da bi ih zanemario i poslušao razum. Svoj razum, razum svoje mame, prijatelja, možda i moj… Napravio je po svome. Vjerojatno bi i vi.

I zato više ne slušam Adele. Svaka ti čast, stara, super si, ali mene tvoj glas i tvoje pjesme podsjećaju na osobu koja me povrijedila više nego itko. Jer povrijedio me prijatelj, ne neki tamo lik kojeg sam upoznala na čudnom mjestu pod sumnjivim okolnostima obavijenim alkoholom i dimom cigareta.