Ne pravi račun bez Kretzschmara!

Sportska je to uzrečica kad je u pitanju Stefan rečenog prezimena, njemačka rukometna legenda, danas u sjajnoizgledajućoj 42. godini.Kako to već s vrhunskim sportašima biva, u penziju je otišao zarana, još prije sedam godina. Vjerojatno je zbog rečene okolnosti tijekom našega razgovora na terasi hotela Atrium u Splitu Stefan više puta u polušali rekao da je star, jer kad te umirove u 35., doista valjda čovjek pomalo počne vjerovati u to.

No, premda u najranijoj fazi srednjih godina i formalnoj sportskoj penziji, Stefan je svejedno bio najveća ovogodišnja sezacija rukometnog kampa vratara “Galeb” u Makarskoj, gdje se u sklopu revijalne utakmice humanitarnoga karaktera ponovno našao na terenu sa svojim najvećim nekadašnjim suparnicima: Džombom, Golužom i drugima koji su ga već, kako je priznao kolegama iz sportskih redakcija, sje….
Nas je, međutim, više od njegova bogatoga sportskog životopisa zanimalo ponešto o njegovu privatnom životu, imidžu, planovima. Ili, prevedeno: kako to izgleda kad kao vrhunski sportaš iz njemačke Bundeslige ideš u penziju?

- Sviđa li vam se u Hrvatskoj; ovo vam nije prvi posjet našoj zemlji, zar ne? – započeli smo uobičajenim, “turističkim” pitanjem.

- Na žalost, nije mi prvi put (smijeh). Bio sam, mislim, u Metkoviću 2000. godine, i doživio sportski poraz, što me naravno naljutilo. No, sve ostalo je bilo okej. Znači, ono nevezano za rukomet je bilo u redu, haha!

- Stacionirani ste na nekoliko dana u Makarskoj, no imate li namjeru razgledati i Split?

- Znate, navikao sam tijekom igračkih godina ne vidjeti skoro pa ništa od gradova u kojima sam bio. Moje su relacije bile: hotel-dvorana-aerodrom. Bio sam, primjerice, desetak puta u Parizu a da nisam vidio ništa osim navedenoga. Onda sam opet posjetio taj grad nakon što sam 2007. otišao u penziju, i ostao zatečen njegovom ljepotom! Bio sam puno puta pozivan i u Hrvatsku, zvao me čak i prijatelj, sportski novinar iz Srbije, na krstarenje Jadranom, ali nikad nisam imao vremena… Sad ću ga valjda naći.

- Kako uopće provodite ljetovanje, što vas inspirira?

- Igram golf! Postao sam prije neke tri godine pasionirani golfer, obožavam igrati golf, osobito na Mallorci. Tamo je sjajno.

- Danas je i vaš posao vezan uz golf, zar ne?

- Tako je, stojim iza brenda “golf fashion” odjeće Holy Shot. Osim toga, bavim se i proizvodnjom tekile, brend se zove Padre Azul.

- Nemojte mi reći da vam kao Nijemcu pivo nije omiljeno piće?!

- Haha, zapravo uopće ne volim pivo! Ponekad ga popijem kad je jako vruće, ali navečer osim tekile volim popiti, recimo, mješavinu poput viski-kole. Klasika.

- Izlazite li puno vani? Imate atraktivan imidž koji sugerira buran noćni život…

- Nee, ma ja sam prestar za to. Djevojke u diskotekama su, recimo, upola mlađe od mene. Zato se radije “ukotvim” za šank i pijem, haha! Iskreno, ni prije nisam bio “dancer”, pa mi ne pada na pamet ni sad glumiti Johna Travoltu.

- Jeste li stigli upoznati barem djelić hrvatskog noćnog života?

- Još ne, ali znam skoro sve klubove u Srbiji, tamo sam više boravio.

- Međutim, još ste aktivni u sportu; vodite rukometnog prvoligaša u Leipzigu, zar ne?

- Tako je, zbog toga sam se i preselio opet tamo. To je uostalom moj grad gdje sam i rođen. Tamo mi trenira i kćerka, 14-godišnja uspješna rukometašica.

- Imate li još djece?

- Imam, sedmogodišnjeg sina.

- Jeste li oženjeni?

- Formalno jesam, ali već tri godine živimo odvojeno.

- Hajdmo par riječi o vašem atraktivnom imidžu; podsjećate me na Dennisa Rodmana. Jesu li vam to već govorili?

- Zapravo, u njegovo vrijeme sam i ja bio najluđi, haha! Sad sam se primirio, imam piercinge samo u ušnim resicama, a tada sam ih imao osam, po licu i jedan na trbuhu. Ne ponosim se time (smijeh). Tetovaže, pak, ne mogu (a i ne želim) ukloniti. Imam ih skoro trideset, ali vidite – pokazuje Kretzschmar podlaktice prepune malih sličica uz veće – neke su nastale posebno, pa se uklopile u cjelinu. Ni jedna nije nastala sama zbog sebe, kroz njih sam na vlastito tijelo bilježio radosne, ali i bolne trenutke. Vidite, ovdje je i portret moje kćeri kad je imala devet godina, sad dolazi i sin, i tako.

- Nemate više baš puno mjesta, rekla bih…

- Doista, sad moram pripaziti, haha. Osim toga, malo sam se i odvikao od tog bockanja, zna biti prilično dugotrajno i bolno.

- Imate i zanimljivu boju kose; bojite ju, zar ne?

- Da, ali i tu sam se smirio. Ranije je bila crvena, plava, zelena… Znate, u mladim danima družio sam se s osebujnom grupom ljudi; među njima bilo je hair-artista, tatoo-majstora i takve “umjetničke svite”, pa su sve te intervencije na mom izgledu bile plod kao neke kućne radinosti.

- Danas ste zreliji, imate druge prioritete, dakako, u odnosu na one prije deset-petnaest godina. Gdje se vidite u budućnosti?

- Iskreno, odlučio sam ništa ne planirati, pogotovo ne dugoročno. Drago mi je da sam ovdje jer projekt poput Čaljkušićevog rukometnog kampa treba podržati, a važno je zadržati prijatelje, veze…

Tako da ću, dok sam ovdje do kraja vikenda, nastojati pomoći i malo se k tomu odmoriti, možda otići na plažu, nešto ukusno pojesti. Za sada mi je to sasvim dovoljno.

Razgovarala: Lenka Gospodnetić
Foto: Privatni album

Preuzeto sa Slobodna Dalmacija