Sude mi

Napisati ili ne napisati kolumnu u redovnom ritmu, to je bilo pitanje. Jer imam osjećaj da će tekstu nešto nedostajati kad se pojavi. Od zlatne se ribice očekuje da ispuni tri želje. A ona je masi naroda u trenutku dok se ja kolebam ispunila dvije. Da Onaj koji radi u miru odleži. Željeli smo njegovu nesreću zato što je nepažnjom, nesavjesnom vožnjom, nesretnim slučajem, ubio dvije osobe? Ne baš sasvim, naš happy meal ima tako savršen okus jer je Lik koji (će) sjedi(ti) u zatvoru bahat. Da je oličenje dobrote, milosrđa, pun empatije i razumijevanja, bdjelo bi se i za njega. Ovako, možda će poneki od nas eventualno bdjeti i moliti se da sud donese odluku o guljenju kazne u mađarskom zatvoru. Da se izbjegne dodatno opterećivanje hrvatskog proračuna. Zna se koliko košta dan iza rešetaka.

Drugu je želju ribica narodnim masama ispunila oslobađajućom presudom narodnim herojima koju su izvojevali branitelji naših branitelja upornim jurišanjem na optužnicu koja je na koncu i srušena.

Hm. Usvojit ću žalbu razuma koji je uložio prigovor na postupke savjesti. Pisat ću prije nego što ću doznati je li ribica ispunila i treću općenarodnu želju. Lakše je. Tekst će biti kraći. A plaća jednaka. Win-win situacija.

Naravno, više mi se piše o drugoj ispunjenoj želji naroda. Jer ima veze s ljubavlju, recimo. Onoj prema našoj junačkoj kiflici. Godinama nas se vozalo i trubilo da je sud u Hagu antihrvatski. Sada smo se barem jedan dan mogli, između ostalog, vozikati sami, bez stručnog vodstva, i trubiti jer je sud bio Anti hrvatski. A i suborcu Mladenu. Dugogodišnje mi je trubljenje otupilo čula. Ovo sporadično trubljenje pod prozorom ukralo mi je djelić popodnevnog sna, da ne kažem da mi je otvorilo oči. Konačno kužim onaj čuveni domoljubni stih „auto trubi, mi smo rodoljubi“.

Nakon pada optužnice pale su još neke velike riječi. Hrvatska je konačno slobodna. Rat je konačno gotov. Nastavak stare logike. Ako se cijelo vrijeme sudilo najdražoj kiflici, jasno, ona je tek jučer oslobođena. Ako se u Hagu vodila pravna bitka, onda je doista rat završio maltene sinoć.

Pravno gledano, generali su slobodni. Tehnički gledano, haška je sudnica sada slobodna za preostale procese. A moralno gledano, Hrvatska će biti slobodna tek kad kad i posljednje zločince stigne, ako već ne može ruka pravde, onda barem pokoji članak kaznenog zakona. Jebi ga, pravo je najbolje što u ovom trenutku imamo. Nerijetko je daleko od pravde, ali je istovremeno i daleko bolje od suda ulice.

Hrvatska ipak nije potpuno slobodna, dakle. A bogami, ni rat nije završio. Bjesnio je fejsbukom. Rat stavova. Jedna kriva riječ i poduzimale su se akcije čišćenja frendova. Čak i kada nisi izvršio agresiju na tuđi zid. Kaznene ekspedicije koje su te nemilosrdno lišavale prijateljstava mogao si dočekati i onda kada nisi prešao granicu svojeg profila.

I ja sam nedužan (ili možda ipak malo kriv?) stradao pa će sljedeći popis stanovništva mojeg fejsbuk profila biti kraći. Jer sam lajkao filmić kako se Karladelponte spotiče. Jer je za me to bila neka vrsta simbolike. Carlita’s way koji je završio padom. Optužnice. Tužiteljica koja se spotaknula o bahatu optužnicu. Ništa manje, ništa više.

Možda su generali odgovorni za nešto drugo, možda su mogli učiniti više da do zločina ne dođe. Ali jebi ga, za to im se nije sudilo. A možda im se ne bi ni sudilo da su institucije najmilije kiflice radile ono što je trebalo kad je trebalo. Ali jebi ga, nisu. Još mogu, nije kasno. Mrzim citirati, ali morat ću Hartmanicu, bivšu Karlinu glasnogovornicu:

„Ako nema zajedničkog zločinačkog pothvata, gdje se povezuje Gotovinu i sastanak na Brijunima s Tuđmanom, jer se je govorilo o etničkom čišćenju, ako nemamo granatiranja nego imamo vojnu operaciju – onda se Gotovinu ne može povezati s etničkim čišćenjem koje se dogodilo kasnije.“

Tako to ide. Ako mu ne dokažeš, čovjek je slobodan. Prije petnaestak godina zdipio sam u dućanu vrećicu gumenih medvjedića koje je ubrzo progutao mrak moje utrobe. I sad, da sam optužen za otmicu i niz teških ubojstava, takvu bi optužnicu srušio i student prve godine agronomije. Ali da sam optužen za otimačinu gumenih bombona, teško da bih se izvukao pod teretom dokaza. Nemaran kakav jesam, mjesecima sam nosio zgužvanu vrećicu u džepu.

Kad već citiram, zapovjednik volteritorijalne obrane mojeg profila kaže ovako:

“Ne odobravam to što si rekao, ali ću do svoje smrti braniti tvoje pravo da to kažeš”. Dakle, prijatelji moji, nikoga ne mislim protjerivati zbog izražavanja stava. Ali dakako, dopuštam da popis stanovništva mojeg profila nakon ovog teksta bude još malo tanji. Tolerancija nam nije jača strana, svi drugi griješe, a mi smo bez mana. Eto, da citiram još i Brkove. Kljuca mi puran, sve da ih ostane dvadeset. Toleriram i određene oblike netolerancije.

A nedavno sam se i sam suočio s teškim optužbama. Rođena me majka optužila da sam rođenom ocu izgubio bušilicu. Kleo sam se da nisam. Svak je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali moja majka zna da nisam nevinašce. Egzekutor sam. Pogubio sam mnoge. Stvari su nestajale bez traga. Bio sam idealni osumnjičenik. Moj je vlastiti karakter svjedočio protiv mene. Nisam imao alibi, a svi su neizravni dokazi upućivali da sam krivac. Nisam se sjećao jesam li bušilicu nekom posudio ili sam je jednostavno zametnuo. Počeo sam osjećati krivnju. Sudilo mi se svakoga dana. Nakon godine dana slušanja teških riječi tužiteljice, osuđen sam na doživotnu kaznu prijekora. Sve dok se na vratima nije pojavio burazov frend. S bušilicom u vrećici. Majka se ispričavala. I otac se ispričao iako je bilo očigledno kako nije sasvim uvjeren da bušilicu nisam burazovom frendu dao upravo ja. Uvijek će se naći oni koji će prihvatiti pravorijek i oni koji neće. Ali budimo barem dosljedni. Ako je ispravno kad sud oslobađa naše, nemojmo onda tvrditi da je pristran kada isti sud neprijateljima našim sudi blaže nego što bi im sami sudili. A što se mojeg slučaja tiče, nema te oslobađajuće presude koja mi može vratiti izgubljene živce.

Ne sudite olako, ali ni ne izmišljajte olakotne okolnosti. Razmislite.

Osokoljen ovakvim razvojem događaja u zemlji, svijetu i kod kuće, razmislio sam i predobro. I odlučio uložiti žalbu svom operateru zbog neutemeljenih optužbi za prekomjerno telefoniranje. I iskreno se nadam da će me osloboditi. Plaćanja računa. Ako pobijedim, okrećem se HEP-u. Pa plinari. Pa vodoopskrbi. I tako sve redom.

P.S. U međuvremenu, koliko čujem, ispunila se i treća narodna želja. Kolo je zatvoreno, narodno se veselje može nastaviti. Sad možemo pustiti i zlatnu ribicu na slobodu. Nemamo je prava više zadržavati. Uostalom, za većinu onoga što je narod snašlo zadnjih dana, od suza radosnica, naslađivanja, bijesa pa sve do nećeg trećeg, i nije kriva ribica nego je krivo pravo. Nerijetko je daleko od pravde, ali je istovremeno i daleko bolje od suda ulice.

Denis Giljević