Sve ti nebo vrati

Između ljubavi i mržnje tanka je granica. Znaju to mnogi, ali se nadam da još više njih/vas to nikada neće spoznati ni osjetiti.

“Once upon a time” ili “bilo jednom davno“, skup riječi kojim započinje svaka bajka. Mogla je tako započeti i moja, samo što moja nikad nije postala bajka. Mislim da je zaglavila negdje u stilu tragi-komedije.

Once upon a time naše su se oči srele, kako to uvijek bude. Skriveni pogledi, osmijesi, poziv na kavu…

Ne znam što me je oborilo s nogu: to što je sam upisao svoj broj mobitela u moj, njegove duge trepavice, slučajni dodiri ruku; to što je pružio ruku kroz prozor i ubrao mi neki cvijet dok smo čekali da se mimoiđemo s autom iz suprotnog smjera… možda njegova crna Honda Accord Coupe kakvu nitko nije imao. I ako u tim trenucima nije rođena moja ljubav prema njemu, svakako je rođena moja ljubav prema apsolutno svakoj Hondi što postoji na ovom svijetu.

Dani su prolazili u zajedničkom kupanju podalje od ostalih, brinuo se o meni kao da sam princeza, najposebnije biće na ovoj planeti i u njegovu svemiru, zvao me “slatkice“…

A onda poziv i našem zajedničkom ljetu stigao je kraj. Poslao mi je poruku s aerodroma dok je čekao avion koji će ga odvest na drugi kraj svijeta, napisao je da se okupam koji put i za njega. Nije tu bilo nikakvih osjećaja, nikakvih obećanja, nikakvog “falit ćeš mi“ ili “mislit ću na tebe“ niti s moje, niti s njegove strane. Čudno, pamtim da je tata baš taj dan, pripremajući roštilj, slušao Olivera, a kad sam čula “Trag u beskraju“, više nisam mogla suzdržat suze.

Otišla sam u svoju sobu, zabila glavu u jastuk i plakala. Imala sam osjećaj da mi se srce lomi u stotine tisuća sitnih, najsitnijih komadića, poput kristalne vaze što vam je ispala iz ruku i razbila se o pod. Samo – ovo nije bila vaza, već moje srce.

Iako je od tog trenutka prošlo već 9 dugih godina, još uvijek se vrlo živo sjećam koliko je boljelo i mislim da to nikada neću moći zaboraviti.
Tada sam spoznala tugu veću od ijedne druge, kao što sam prethodnih dana spoznala sreću veću od ijedne druge, dotad doživljene, a da toga nisam bila ni svjesna.

Mjeseci su prolazili, isprekidani njegovim porukama s drugog kraja svijeta. Javio bi se kad bi se dočepao kopna, živjela sam od jedne do druge njegove poruke, brojala Honde po cesti na putu do faksa i doma; raspoloženje bi mi bilo na vrhuncu kad bi se javio, ali kako bi vrijeme prolazilo, bila bih sve tužnija i depresivnija.

Nije ga bilo 6 mjeseci, a onda se vratio. Ali nije se odmah javio… a ja nisam marila.

Još se sjećam tog suludog osjećaja sreće i ispunjenosti kad sam ga tog prohladnog poslijepodneva u ožujku zagrila usred Zagreba. Srce mi je konačno bilo na mjestu, ako zanemarimo činjenicu da mi je koji tren prije skoro otkazalo. I nije mi trebalo ništa više, samo njegov zagrljaj.
Čovjek bi pomislio da će se sad stalno javljati, da ćemo se češće viđati…

Došlo je još jedno ljeto, ali bilo je manje čarobno od prethodnog. Ipak, srce mi je i dalje prijetilo otkazom kad bih ga ugledala. I jednako je prijetilo da će se smrviti u prah kad mi je rekao da opet mora poć.
Sjećam se tog našeg oproštaja na plaži, pred njegovim prijateljima, pred mojom sestrom i prijateljicama. Trenutak kasnije, njih trojica sjeli su u njegovu Hondu, a nas četiri smo krenule doma. Potrubio je za rastanak i nestao, a jedna od njih mi je govorila “nemoj plakati, nemoj plakati”. Mislim da je to bio tren u kojem sam konačno prihvatila činjenicu – volim pomorca.

Ne sjećam se puno detalja iz tih godina zaljubljenosti, ne sjećam se koliko sam njegovih poruka imala i s koje strane svijeta su stizale. Nije baš bio osoba koja se voli stalno javljati gdje je i kako je, moram priznati.
Ono čega se sjećam je tuga. Razdvojenost. Još tuge. Isplakani oceani suza. Neopisiva sreća kad bih pored njega provela barem 5 minuta. Taj neki ludi način na koji smo funkcionirali, kako smo uvijek imali isprepletene prste kad smo se držali za ruke, kako su nam se noge dodirivali ispod stola…

Sjećam se odlazaka u crkvu nedjeljom i blagdanima. Godinama nisam mogla čestitati ni Božić ni Uskrs čovjeku kojeg sam voljela najviše na svijetu. Sjećam se Badnjaka i polnoćke, svećenikovih riječi kojima nas je pozvao da se prisjetimo svih onih koji sada nisu s nama, bilo mrtvih, bilo živih. Kao da sam ikad prestala misliti o njemu, kao da nikad nisam molila za njega… U svakoj su mojoj molitvi bile želje da se on vrati kući, živ i zdrav.

Ako mi srce nisu slomili svi ti njegovi odlasci na putovanja, učinila je to njegova neiskrenost. Nesposobnost da prizna da nisam jedina u njegovu životu. Trebala sam znati, trebala sam pitati… Ali imala sam tada 23 godine, polazila sam od pretpostavke da ne bi petljao sa mnom da ima još neku, bilo sam dovoljno mlada i naivna i u svom svijetu da mi takvo što ni ne padne na pamet.

U jednom našem telefonskom razgovoru, rekao je non-šalantno “ona moja“, kao da to nije ništa strašno, kao da se podrazumijeva da ima nekoga i kao što sad ja radim neku veliku stvar od toga. Šok, nevjerica, poruke povrijeđene ženske duše, slomljenog srca, puno, puno, pre-puno suza…

Sjećam se svog svijeta, bolje rečeno ruševina mog svijeta, besmislenosti, suza, suza, suza… Ni ne znam koliko mi je trebalo da krenem dalje, ni što me potaknulo na to. Možda sam ga i preboljela, no konstantno je bio u mojim mislima. Čak sam imala i dečka, nastojala sam tugu zamijeniti s nečim nalik sreći, ubiti usamljenost, naći neki novi način da doista krenem dalje…

Ali ne pitajte me kako sam se, iako u vezi više od 2 godine, ipak našla u njegovu stanu, ne pitajte me zašto sam pristala doći i vidjeti u što je utrošio svoj teško zarađen novac. I nisam reagirala kad je u jednom trenutku rekao da bi sve to jednog dana moglo biti i moje. Nisam mu više vjerovala.

Običaj je darivati nekoga kad se useli u novi dom. Pokazivao mi je poklone svojih prijatelja, a nakon toga sam ja njemu poklonila pozlaćenu slikicu anđela Enediela, anđela nježnosti i osjećajnosti, uz riječi da mu želim da pronađe ljubav. U jednom je trenu sjedio za stolom preko puta mene, u idućem je već nestao. Otišla sam za njim i ostala bez teksta – slikicu je stavio na noćni ormarić, odmah pored uzglavlja kreveta, svojeg jastuka… Iako je to sve izgledalo stvarno i obećavajuće, moje srce se bojalo još jednom baciti u njegov zagrljaj.

Iduće sam jutro stajala na njegovu balkonu, gledala u more i pomislila da b bilo lako ovdje živjeti s njime. Pa ipak, u meni se i dalje odvijala borba – vjerovati li mu ili ne. Znala sam kako je završilo prije, pa sam sama sebi naredila da ovaj put budem pametnija.

Kažu da treba slušat svoje srce, pa sam to i učinila. Prekinula sam vezu kako bih bila s onim koji mi je, kako sam vjerovala, suđen.
Veza u kojoj sam bila ionako nije bila ono što sam htjela ni zamišljala.

I opet sam pogriješila.

I opet je sve otišlo k vragu. Gospodin se iz nekog, samo njemu znanog razloga, prestao javljati. To ni dan-danas ne mogu shvatiti. Razmišljala sam, pitala se, vrtila se u krug…

Nedjeljom kroz prozor gledala avione, pitajući se je li njegov poletio; petkom brojala treperava svijetla aviona koji su slijetali, pitajući se u kojem je on…

Nikad se nismo opraštali ni na zagrebačkom niti na ijednom drugom aerodromu, bolje rečeno – nikad se nismo opraštali, osim ono jednom na plaži. I zapravo mi je draže da se nismo rastajali, previše je boljelo.
Kad bi se vratio u Hrvatsku, ne bi se javio; kao da bi čekao ljeto da opet dođem u svoje malo mjesto, na plažu gdje smo se upoznali…

Zadnja poruka koju sam mu poslala bila je 24.10.2009., za njegov rođendan. Nije poslao ni “hvala”.

Neshvaćanje je zamijenila ljutnja, ljutnju bijes, a bijes mržnja. To je onaj čarobni trenutak u kojem sam spoznala da je između ljubavi i mržnje vrlo, vrlo tanka granica i da se lako prijeđe, gotovo nečujno i nestvarno nađete se na suprotnoj strani. Osoba koju sam nekad voljela najviše na ovom svijetu, za čiji sam se život i zdravlje molila, postala je osoba koju ne želim ni čut ni vidjet nacrtanu.

Polako sam ga izbacila iz glave, iz misli, iz srca. Nije zavrijedio ni jednu suzu više, ni jednu misao, ni jedan jedini otkucaj mog srca. Davno je potrošio sve što je ikada trebao dobiti.

Ono što je meni ostalo nakon svega je prazna duša, prazno srce. Bojim se da sam potrošila svu svoju ljubav na krivu osobu, na nekoga tko to nije znao cijeniti; da više nikad neću biti sposobna zavoljeti nekoga svim svojim srcem, da više nikada nikome neću reći “volim te“ i to doista i osjećati.

Kad sam prvi put čula Ninino ”Nebo” (a bilo je to davno prije njenog odlaska na Eurosong) i stihove:

Sve ti nebo vrati, netko gore to vidi sve
I ove moje suze na duši nosit ćeš

Nisam mogla ne pomisliti na njega. Nekako baš pristaju, zar ne?
Kad sam se prije koji mjesec jednog ponedjeljka navečer vraćala u Zagreb, sasvim slučajno slušala sam Pomorsku večer na Radio Rijeci. I koga sam se sjetila? Nekad davno informacije o kretanju brodova bile bi mi vrijedne kao suho zlato, iako nikad nisam saznala na kojem je brodu i za koju kompaniju radi, ali u tome bih pronašla neki svoj mir. Danas su mi tek zanimljivost.

Možda nikad neće nestati iz mog života, možda ću ga i dalje pronalaziti u pjesmama, možda će se i dalje pojavljivati neki znakovi njegove prisutnosti, poput sjena… Možda ću i dalje imati njegove propuštene pozive usred noći. Nije toliko bitno…

Ono čemu se stvarno nadam jest da će jednoga dana shvatiti što je mogao imati: ženu koja bi ga voljela, koja bi prešla preko njegovih mana, ženu koja bi ga čekala dok on putuje svijetom, onu koja bi mu rodila dijete…
Umjesto toga najvjerojatnije ima prazan, ukusno namješten stan, vraća se u prazninu, mrak i tišinu…