Teach Me How To Be Loved

- Tvoj mobitel ispušta neki zvuk kao da je radioaktivan- kaže mi kolegica dok ulazim u ured.

Telefonirala sam u našem “alternativnom” uredu (čitaj: kupaonici) i nemam pojma o čemu se radi. Zbunjeno kažem nešto što zvuči kao “ha?”, a ona ponovi:

- Tvoj mobitel je ispustio neki zvuk, ne znam jel ti to poruka ili šta već, ali zvučalo je kao upozorenje na radioaktivne spojeve u zraku ili tako nešto. Imaš li kakvu aplikaciju koja upozorava na onečišćenje zraka ili opasnost od trovanja nečim? Možda plinom, ovdje imamo plinski bojler- nastavlja.

Pogledam je koncentrirano i razmislim, a onda odgovorim:

- Ne, nemam aplikaciju koja bi upozorila na opasnosti bilo kojeg tipa, čak nemam ni aplikaciju koja bi me upozorila da sam previše popila.-

Uto moj mobitel ispusti neki zvuk koji doista zvuči kao alarm ili upozorenje na opasnost.

- O tome ti pričam- doda ona.

U jednom sitnom dijeliću sekunde prije nego sam sjela u svoju stolicu, shvatila sam o čemu se radi: SMS poruka na mom telefonu, zvuk dodijeljen posve određenom kontaktu s posve određenim razlogom. Upozorenje. Nije radioaktivnost u zraku, ali opasnost svakako jest. Bacim letimičan pogled na mobitel, poruka i u dnu ekrana: Slide to unlock. Povučem prstom po ekranu da otključam telefon i otvorim poruku, bez ikakve namjere da je pročitam te pritisnem tipku na vrhu telefona kako bih ga opet zaključala. Taj moj ludi iPhone ima gadnu naviku da mi ponavlja preko nekoliko puta da mi je stigla poruka, sve dok mu se ne smilujem i konačno je pročitam. Naviku je stvorio jer sam mu ja naredila da se tako ponaša, a moja krivnja u stvaranju te navike leži u tome da najčešće ne skužim iz prve da mi je netko pisao. Da nisam otvorila poruku, taj zvuk alarma bi se ponavljao svako malo. Ali otvoriti poruku ne znači i pročitati je. Ha!

- Što je bilo?- pita kolegica.

- Ma ništa- odgovorim neodređeno.

- Sigurno?- pita ona i dodaje:- Nije baš zvučalo bezazleno.-

Od odgovora me spasi novi poziv na poslovni mobitel. Raspričamo se, pa završimo razgovor, pa se bacim na mailove, tablice, razne izračune, ponude i kalkulacije. Zaboravim na SMS u potpunosti. A i kolegica. I radni dan prozuji samo tako, rastanemo se pred zgradom i odemo svaka u svom smjeru.

U nekom trenutku na putu od stanice do kuće sjetim se poruke, ali odlučim da je neću pročitati dok ne budem doma u svojoj sobi, da ako već moram past u nesvijest, barem sletim na svoj mekani krevet. Pasti u nesvijest nasred tramvaja ili ulice ne bi bilo baš zgodno i tko zna kako bi završilo.

Hodam ja tako kvartom sva u svojim mislima, sa slušalicama iPod-a u ušima i predivnim pjesmama Rebecce Ferguson, totalno nepripremljena na ono što me čeka.

To je poput onog trenutka u filmu kad glumica stane i popriča sa svojim otmičarem, ne sluteći tko je on i što je čeka koji trenutak kasnije.

Rebecca mi pjeva “Teach Me How To Be Loved”, a ja zamaknem za ugao i zujim pogledom po parkingu. Neki lik stoji nasred parkinga, pored tamnozelenog automobila, puši, očito nekog čeka. U susret mi prilazi susjed sa svojim psom i pozdravlja me, a ja opet pogledam onog lika pored auta. Zgodni i simpatični susjed sa psom, kojeg susrećem već neko vrijeme i pitam se kako mu je ime i koliko mu je godina, ide prema ulazu, otvara vrata, pušta psa i pita idem li unutra. Lik s parkinga samo što ne trči prema meni. Susjed pita jesam li ok jer očito ne izgledam baš najbolje… A ja se pitam koji je sad sve ovo vrag.

Kažem vam, kao u filmu. Strave i užasa.

Zatvorim oči, čujem Rebeccu kako pjeva “I’ve seen it all before, That’s why I’m asking you: Will you still be here tomorrow Or will you leave in dead of a night…”

Pogledam susjeda i kažem da ne idem unutra, u sebi opsujem jer sam upravo propustila priliku za par minuta u njegovu društvu (a možda bih mu konačno saznala i ime), a onda se okrenem prema pridošlici i odvučem ga u park.

- Čemu dugujem ovu sačekušu pred mojom zgradom?- upitam.

- Poslao sam ti poruku- odgovara.

- Onu koju ja nisam pročitala- dodam onako, više za sebe, gledajući u pod. Izbjegavam ga pogledati.

- Zašto?- pita me.

- Zato što sam bila u gužvi na poslu, a kasnije sam zaboravila. A imam i kolege koji žele znati svašta. A na neka pitanja ne želim odgovarati- brbljam i izvlačim se. A onda odlučim bit iskrena, ma koliko teško bilo: Iskreno, nisam htjela pročitati poruku na poslu jer bi, štogod da si napisao, u meni izazvalo neku reakciju. Imala sam publiku kojoj ne želim objašnjavati što se događa. Pa, sad mi reci što si napisao i što radiš ovdje?-

Konačno ga pogledam u oči. Da mu otežam, da smanjim šanse da me mulja, da mu bude teže lagati i još teže izgovoriti istinu. Ako je zbog toga došao.

- Oprosti.-

Gledam ga i ne vjerujem svojim ušima da sam čula ono što sam upravo čula. A i ne vjerujem da je ovdje, nakon toliko vremena.

- Oprosti – ponavlja on.

Vrijeme kao da je stalo.

Jedna riječ, samo 7 slova, a toliko bitna, velika, krupna, visi iznad nas poput oblaka.

- Što da ti oprostim?-

- Što sam bio idiot i što sam te povrijedio.-

Sad sam još više zbunjenija jer on nikad nije priznavao svoje greške, a kamoli me molio da mu ikad išta oprostim. Bez riječi se okrenem i krenem polako kroz parkić prema svojoj zgradi.

- Večeras putujem- čujem ga kako govori mojim leđima.

- I što onda?- stanem i vratim se do njega:- Otići ćeš, vratiti se, bez ijedne riječi, bez ijedne poruke. Kao i uvijek. Ništa se neće promijeniti.-

- Promijenio sam se.-

- Zašto da ti vjerujem?-

- Zato što stvari nisu iste kao prije. Promijenio sam se. Morao sam.-

- Zato što su tvoji najbolji prijatelji oženjeni divnim ženama i imaju djecu, a ti si i dalje sam, pa si pomislio da bi se možda mogao potruditi oko mene? Taj brod je davno otplovio!- kažem ono što je istina.

Njegovi prijatelji su već godinama u braku, imaju djecu koja samo što nisu krenula u školu, a on je i dalje sam. On i dalje putuje, plovi, zarađuje novac koji nema s kim potrošit. Osim na samog sebe. Sve te materijalne stvari ne mogu zamijeniti drugo ljudsko biće u stanu, na kauču pred televizorom, za stolom za vrijeme ručka ili noću u krevetu.

- Znam- iskreno (ili barem tako djeluje) prizna.- Povrijedio sam te, a nisi to zaslužila.-

Stojim ispred njega i imam upitnik iznad glave. Ovaj dan postaje sve luđi i luđi.

Sat-dva kasnije sjedimo na večeri u nekom restoranu. Sjedimo jedno pored drugoga, njegova desna ruka je oko mojih bokova, a u lijevoj drži moju lijevu. Cugamo neko vino, zafrkavamo se, pričamo sve i svašta, a onda on ispali:

- Pođi sa mnom.-

- Mislim da bi moj šef bio oduševljen tim potezom- kažem, a on me zbunjeno pogleda.– Usred nekih pregovora smo. Imam posla za poludit, ostajem po sat-dva duže skoro svaki dan, bavim se svim i svačim. Kolegice nije bilo neko vrijeme, pa sam radila i njezin dio posla.-

- Baš bi zato trebala poć sa mnom.-

- Ne mogu samo tako dat otkaz i otić! Trebaju naći nekog tko će me zamijenit i preuzet moje poslove, ja trebam prebacit sve svoje zadatke na nekog drugog.-

- Zar je to toliki problem?-

- Znaš li koliko mi je trebalo da nađem ovaj posao? Godinu dana! Ne mogu samo tako otići, pa što ću raditi?-

- Bit moja- odgovori.

Tako jednostavno rješenje. Kako meni nije palo na pamet prije?

- Ma daj.-

- Što bi ti falilo?-

Gledamo se, bez riječi. Istina jest da mi neko vrijeme ne bi baš ništa falilo. Mogla bih samo zujati u prazno, uživati u slobodnom vremenu, drugačijim zemljama, kulturama i klimatskim uvjetima, različiitm dijelovima svijeta… Da, neko vrijeme bi mi bilo just fine. Ali nakon tog vremena bih se počela osjećat beskorisno i postalo bi mi dosadno uvijek sjediti u hotelskim sobama, ležati pored hotelskih bazena, čitajući tone knjiga, trošeći novac na koješta, nastojeći ispuniti vrijeme dok se on ne vrati s posla.

- A zašto ne mogu biti tvoja i ostati ovdje?- ponudim rješenje suludog problema koji ne postoji i uopće nije problem. Znam da neće funkcionirati, dosad nikad nije. Istina bog, do sad nismo ni bili u vezi; nit sam ja bila njegova, niti je on bio moj. Ono što je bilo u glavama ili u srcima, nikad nije bilo formalno dogovoreno.– I zašto misliš da ćemo sad funkcionirati?-

- Zato što smo se promijenili i zato što ćemo se sad puno više potruditi- odgovori dok mi je točio još vina u čašu. Doda mi je, uzme svoju i kucnemo se.- Možemo biti što god odlučimo da ćemo biti.-

Bože, pomislim. Eto me u vezi nakon 4 godine. Dal da pobjegnem ili da ostanem, razmišljam si…

- Moram krenuti- kaže tiho i poljubi me.

Stojimo na aerodromu, čekamo da objave ukrcaj na njegov let. Uopće ne pričamo, držimo se za ruke i gledamo se. Kad konačno objave da je vrijeme za ukrcaj, samo se ljubimo… Nekako se teška srca rastanemo, on se konačno ukrca u svoj avion, a ja u taksi. Dok me taksi lagano vozi prema mojoj kući, ne osjećam ništa, samo sjedim, glave naslonjene na staklo, dok kiša lijeva, a meni se čini da niz moje lice klize suze, jedna za drugom bez kraja i početka… A možda doista i klize, više ni sama ne znam. Moj mobitel se oglasi svojim radioaktivnim zvukom, piše ”Uvijek si mi bila i ostala u mislima“, a negdje u mojoj glavi čujem Rebeccu kako pjeva stihove ”…free, real love is free…“

Nešto krzneno skoči na moj krevet i svom težinom se sruši na moje noge, gnijezi se nekoliko trenutaka, a onda se umiri. Toliko me prestrašio da ostanem sjediti u krevetu. Vani je još uvijek totalni mrak, a moj krzneni prijatelj mirno zaspi na svojoj novoj poziciji. Uzmem mobitel u ruke da pogledam koliko je sati: 3:34h ujutro.

Nova poruka, samo 2 riječi: “fališ mi”.