Tko je sve (bio) u meni

Već desetak dana jedem voće kao lud. Jabuke, kruške, grožđe… Pišem kao Jack Torrance (za više informacija podsjetiti se filma The Shining!) i tamanim kao blesav. U pet sam sati napisao ni manje ni više nego jednu rečenicu i čalabrcnuo dvanaest jabuka. Nije loše. Ide mi. Serijski sam ubojica jabuka. Upadnem u frižider kao sultan u harem. Pa ih nekoliko odvučem u sobu i masakriram. Osjećam se nezaustavljivo, nenadjebivo. Ali stara me uvijek ulovi. Nemaran sam. A možda i želim biti ulovljen. Umjesto otisaka iza sebe ostavljam ogriske. Nema veze. Staroj ne pada na pamet da me izbaci iz raja iako ima tu moć. Stan je nejzin. Srećom, i ja sam. No, vele da je dobro jesti voće. U svakom slučaju, osjećam promjene svaki puta kad poludim za (ne)zrelim plodovima. Razbolim se. Pokupim neku virozu. Kišem, kašljem, šmrcam, slinim, kukam, balavim. Ali za diktature viroze barem me želudac ne muči. Već sam najmanje pet puta bio kod liječnika žaliti se na svoje teško stanje. Zahtijevao gastroskopiju. Da se bobu kaže bob, popu pop, a čiru čir. Bilo kakvu premetačinu moje utrobe koja bi otkrila počinitelja gnjusnih bolova ili vraćam knjižicu. Ali prijetnje nisu upalile. Mora da u medicini postoji neka mudrost koja kaže da se o ulkusima ne raspravlja. Ne, nisam potražio drugo mišljenje. Jedva na kraj izlazim i sa svojim.

A do jučer sam mislio da sam skinut s aparata. Osjećao sam se dobro. Bezbrižno. Ništa vidio nisam, ništa nisam čuo. Poput mrtvaca. Tlak mi je bio ravna crta, živci mirni poput Mirogoja u kolovoškoj noći. Stara mi čak i ručak servirala. Najjači. Ručak Noris. Taman sam mu se htio predati da me obori s nogu kad sam čuo glasove… A u kolac… Nisu me skinuli s TV aparata. Izgubio sam apetit. Nije ni čudo kad me se preko aparata hrani pizdarijama.

Nedjeljom u dva. Slušao gospodina S. desetak minuta, više nisam mogao. Glava mu je na panju, a guzica je na televiziji. I kao, nešto ćemo doznati? Koji trupac te ljude išta pitaju kada nikad nitko od takvih nije dobio odgovor? Pitaš ih za popaljenu kintu, dobiješ mlohavu kitu. I onda od Nedjeljom u dva ispadne Nedjeljom udav. A i nije me zaista više briga tko koga guzi u toj cijeloj priči. Pa i ja kradem. Mlad sam, zgodan čak i kad sam nezgodan, sposoban, šarmantan (rijedak slučaj ekstremne neodoljivosti!), mogu stvarati, mogu tegliti, mogu se praviti da sam bilo što i bilo tko, mogu se baktati s ljudima i biti pristojan nevjerojatnih četrdesetpet minuta, mogu prodavati od žbuke do spike, mogu s vremena na vrijeme i misliti, mogu se uvlačiti u dupe i iz toga izvlačiti korist za sebe i društvo, mogu čak i državu voditi u propast bolje od svih dosadašnjih garnitura, jebote, a čučim doma, žderem jabuke i sišem pare iz državne blagajne! Ogrezao sam u zločin. Samo, iza mene ne ostaju tragovi. Tek vragovi. Dobro, i ogrisci. Molim da me se locira, uhiti, procesuira i pod hitno pošalje tamo gdje je mjesto meni i sličnima. Na radno. S maksimalnom zakonom predviđenom kaznom od dvadeset godina.

Ups, ops. Izletjelo mi guženje u prethodnom odlomku. Sad bi jedna meni nekoć draga osoba rekla da u meni čuči homofob. Kad bi mi pogled na grupi turista s drugog kontinenta odležao dulje od pet sekundi, pogledala bi me prijeko i svisoka dobacila kako u meni leži rasist. Kad bi mi, dok kopam po smeću iliti listam, prsti dodirnuli fotografiju prsate ljepotice objavljenu u mračnom kutku dnevne tiskovine, podsjetila bi me da se negdje duboko u meni skriva seksist.

Mučitelj životinja, šovinist, sadist, ekstremist… Jebote, sav talog ovog svijeta nataložio se u meni. Čuči, leži, skriva se. Jebote, bilo me sram. Jebote, mislio sam, od tih silnih čučavaca, ima li uopće prostora za čovjeka? Pokušala me utješiti objašnjenjem da ta bagra operira u svakom čovjeku. Da je samo nužno suočiti se s njima. Osvijestiti ih.

Jebote… A zašto? Meni je mnogo draže da su u nesvijesti. Koji mi će mi kiflek spoznaja o tome? Nisam znao da su u meni pa ih nikad nisam ni izvlačio. E, a sad ću biti bolji čovjek jer znam da su u meni. Ako i jesu, mlohave su čune. Ne isplati se trošiti energiju na njih. Otprilike kao i ona da je svatko kadar ubiti. I što sad? Gledam starog – malo ću njega kao primjer da me ne optužite da bolujem od egotripera – kako bulji u nogomet po cijele dane. I on je kadar ubiti. Ali nikad nije razmišljao o tome niti se suočavao s tim, znam. Ne pitajte se kako i zašto, jednostavno – znam. Zviždi mu mravojed za sve to. Osim tu i tamo koje litirce vina previše, nije ubio ništa i nikog. I neće.

Ti radikalni elementi koji su navodno djelići moje jedno-dvo-tro-četvero-mnogoličnosti, nikad nisu ugledali svjetlo dana.

Tko čuči, ne diže glavu. Samo malo kenja. Ništa više. Tko leži, ne bježi, to se zna odavno. A onaj tko se skriva, jebote, ne pada mu na kraj pameti da ga pronađu! I tako dalje. Bolje da čuče, leže i skrivaju se nego da hodaju okolo. Sad sam od dobroćudne razvižđenosti počeo gristi usnice. Mislim da sam probudio kanibala u sebi. E s njim se tek ne mislim tući. Taj bi me pojeo za doručak.

Neću ni o ljubavi. Uhvaćen u ovakvom raspoloženju, sve što kažem moglo bi u spavaćoj sobi biti upotrebljeno protiv mene.

U stvari, neću više uopće. Dosta sam se igrao danas. Nadrkanog kolumniste najviše. Ajd dopustite mi još samo da se malo poigram vidovnjaka. Mmmhm… Samo malo… Malkice… I… Evo je! Vizija. Dinamo u drugom kolu Lige prvaka neće izgubiti.