“U svaki instrument utkan je dio mene”

Branimir Lasan, Šibenčanin sa zagrebačkom adresom, ljubav prema glazbenim instrumentima otkrio je već u osnovnoj školi, a po završetku srednje počeo se baviti njihovom izradom. Danas ima svoju radionicu u kojoj provodi dane restaurirajući, servisirajući i izrađujući instrumente. Branimirova želja je da se za ovo zanimanje čuje ponajviše zbog toga što je kod nas vrlo rijetko, ali i zbog toga što se u njega ne ulaže. Da bi barem malo pomogli Branimiru u ostvarivanju njegove želje napravili smo s njim intervju u kojem nas je uputio u tajne svog neobičnog, ali vrlo zanimljivog zanata.

Kada i kako ste počeli izrađivati instrumente? Kako je počela Vaša priča?
Moja glazbena priča krenula je već u ranom djetinjstvu i od malena sam počeo graditi svoj glazbeni životni put u rodnom Šibeniku. Prvo ozbiljnije bavljenje glazbom započeo sam sviranjem u mandolinskom orkestru “Krešimir” u osnovnoj školi, a nastavilo se sve do završetka srednje škole. Tu sam stekao veliko iskustvo i zabilježio prve velike uspjehe i nagrade. Izradom mandolina i gitara počeo sam se baviti odmah po završetku srednje škole kada sam se iz rodnog Šibenika preselio u Zagreb i izučavao gradnju drvenih trzalačkih instrumenata.

Tko je najzaslužniji što je Vaša karijera krenula tim smjerom? Možete li izdvojiti neku osobu koja Vas je ohrabrivala ili nekog uzora?
Osim roditelja, profesor doktor Alojzije Seder najzaslužnija je osoba za moj uspjeh i cjelokupno stečeno znanje. On mi je otvorio put u svijet granje instrumenata i poticao me da se trudim, da radim sve više i postižem napredak. I danas, ako mi slučajno „zapne“, on je prva osoba kojoj ću se uvijek obratiti i koja će mi uvijek pomoći.

Koliko traje proces izrade mandoline i možete li malo opisati taj proces. Što je najteže?
Od svih instrumenata koje restauriram, servisiram ili izrađujem, najdraža mi je izrada mandoline. Izrada dobrog instrumenta ne traje manje od mjesec dana. Najprije se odabire materijal provjerenoga porijekla, često koristim rebrasti javor, orah, smreku, cedar, palisandar, a zatim se bira model mandoline. Potom se materijal priprema za obradu. Nakon toga slijedi izrezivanje materijala na određene dimenzije te se on formira i savija prema kalupu kako bi se dobila željena forma mandoline. Želim naglasiti da je kompletna izrada instrumenta ručni rad i nema procesa u izradi mandoline koji mi je najteži. Najteže mi se samo odvojiti od instrumenta koji izradim.

Što Vas najviše veseli u Vašem poslu, finalni rezultat ili sam proces izrade?
Veseli me cjelokupan proces izrade instrumenta, a najviše me ipak veseli finalni rezultat, kad na instrument stavim žice i kad mi on podari zvuk koji sam zamišljao. Tada znam da sam dobro radio.

Osim što izrađujete, Vi i restaurirate stare instrumente. Možete li usporediti proces izrade novog instrumenta kada počinjete od ničega sa procesom restauracije starog instrumenta koji već ima svoju povijest i priču?
U svaku fazu izrade novog instrumenta kao da utkivam jedan dio sebe i svoje ljubavi prema ovoj umjetnosti. Najbolje poznajem svaki njegov milimetar i znam kako „diše“ i znam da sam svojim rukama stvorio nov instrument koji će svirati budući naraštaji. Kod restauracije kao da prijeđem u neku novu dimenziju. Volim se upoznati s instrumentom koji restauriram – obično od vlasnika čujem od kad instrument datira, iz koje obitelji potječe, tko ga je sve svirao i onda učinim sve kako bi me nakon restauracije taj instrument nagradio arhaičnim, baršunastim tonom. Znam da će i moj instrument doživjeti svoju povijest i odsvirati svoju glazbenu priču.

Kakva je reakcija ljudi kada čuju za Vaše „neobično“ zanimanje? Ohrabruju li Vas ili Vam kažu da ste trebali naći neko drugo, popularnije zanimanje?
Reakcije ljudi na moje zanimanje uvijek su jako pozitivne, dijelom radi toga što je ovo zanimanje jako rijetko, ali i zbog toga što se bavim nečim što iskreno volim, a to je u današnje vrijeme prava rijetkost. Da je ovo što radim dobro dokazuje i velika podrška moje obitelji i prijatelja koji su uvijek uz mene.

Kako ide Vašoj radionici za izradu i restauraciju instrumenata? Ima li posla? Tko su Vaši klijenti i koji su njihovi najčešći zahtjevi?
Radionicu za izradu i restauraciju instrumenata otvorio sam 2010. godine. S iskustvom i poznanstvima u glazbenim krugovima dobivam sve više i više posla. Obično mi dolaze roditelji djece koja pohađaju glazbenu školu, ali i vrhunski glazbenici, gitaristi itd. Velika mi je želja da se za ovo zanimanje čuje prvenstveno zbog toga što je vrlo rijetko u Hrvatskoj, ali i zbog toga što se u njega ne ulaže. U susjednom nam Italiji, u Cremoni, posao graditelja instrumenata prestižan je i vrlo cijenjen posao.

Osim što izrađujete i restaurirate glazbene instrumente bavite se i glazbom izvan radionice. S prijateljima ste osnovali klapu „Larus“ koja je imala nekoliko značajnih uspjeha. Što se događa na tom polju? Koliko uopće imate vremena za klapu?
Klapa „Larus“ djeluje već četiri godine i čine je četiri prijatelja. Družimo se, sviramo, pjevamo, ulažemo u sebe i nastupa je sve više i više. Do sad smo snimili desetak pjesama, od kojih je nekoliko autorskih, a ostale su snimljene u suradnji s poznatim glazbenicima. Kad se dobro organiziram, imam vremena za sve!

Kakvi su Vam daljnji planovi za budućnost?
Odlazak u Cremonu izučavati stilove gradnje instrumenata u svjetskoj prijestolnici izrade drvenih glazbala za mene bi bio vrhunac. Prošao sam prve bure i oluje u ovome poslu i sad konačno mogu reći da sam stao na vlastite noge i da svakim danom napredujem, ulažem u sebe, smišljam nove ideje i rješenja. Potvrda meni kao dobrom graditelju su pozitivne kritike mojih kolega, glazbenika, obitelji koja je uvijek uz mene i koja me prati na mom putu.

Što biste poručili nekome tko se želi baviti ovim zanimanjem?
Baviti se poslom restauratora i graditelja instrumenata znači mukotrpan rad pun odricanja, osobito u današnje vrijeme i na to treba biti spreman. Poručio bih svima koji se žele baviti ovim zanimanjem da ne započinju ništa dok ne budu uvjereni da to iskreno žele.

Preuzeto sa: Šibenik News