Velike ideje i male laži

Besposlen pop jariće krsti. Besposlen mozak diže revolucije. Sav sam nabrijan mijenjati svijet. Okrenuo bih ga naglavačke i prošejkao. Oni koji nemaju ništa ne bi to ni osjetili. Njima je i tako sve naopačke i uzdrmano. Ali valjda bi onima koji imaju više nego što im treba poispadale pare iz punih džepova. Treba ustati, odmah. Za početak, iz fotelje. Prije ustanka treba dići dupe. Ali ne ide baš kao u udžbenicima iz povijesti. Tek što sam se odlijepio… Umjesto prve glave, pada guzica. Zijevnem. Prvi put, drugi put, treći put… Propalo! Mozak mi je ostao bez kisika. Zaspim kao zaklan. Revolucija je, može se reći, ugušena. Ali može se reći i da spavam snom pravednika.

Vrućina je malo splasnula. Lakše se spava. Oteklina pod svodom moje moje lubanje nije. Teže se snivaju lijepi snovi. Otvaram oči. Preda mnom je TV. Satima buljim u njega. A majka kao svaka mila majka, počinje se ozbiljno brinuti za moje mentalno zdravlje. Pa uzima daljinski i pali TV.

Na programu je neki dokumentarac o dinosaurima. Gledam sve do trenutka kad digitalisaurus-rex hvata i proždire slabijeg od sebe. Mijenjam program. Mijenja se dokumentarac. Ali dinosauri ostaju. Očito sam bio u zabludi misleći kako im je popularnost pala. Baš kao svi oni selebritiji koji su nas prerano napustili, još tamo od Jamezdina i plavokose Mice Mace. A oni žare i pale malim ekranima, nitko im još na kraj nije stao otkad su razvalili visoke ograde Spielberg-begovog Jurskog parka. Da nisu izumrli na vrhuncu slave, garant ne bi bili takve superzvijezde.

Na stolu leži papirić s natuknicama, članska iskaznica kolumnističke partije kojoj sam prisegao na vjernost. Ako ne završim tekst u zadanom roku, završit ću kao dinaći. Pogodit će me ognjeni gnjev urednice poput meteora. Da se ne bih morao posipati pepelom, sjedam za komp. Palim word. Inspiracija mi je sagorjela prije nego što se stigao pojaviti novi dokument u prozoru pa word guram u drugi plan. Palim neku prastaru igricu, brutalni FPS. To su one igre vesele i raspojasane poput svadbe. Samo što se ne puca u zrak.

Igram se i žalim za minulim vremenima kada je svaka igrica za kojom sam ludovao i zbog kojih sam junački padao na ispitima imala cooperative play. U nastavcima zagospodario je deathmatch, olfo superiorniji sustav.

Nekoć smo svi skupa sjedili za kompom i od jutra se do mraka fajtali za opće dobro, neki zajednički cilj. Pravedno smo dijelili i potpomagali se. Čuvali si leđa. Bilo je dovoljno za svakog. Za drug(og)a bi bez razmišljanja dao i extra life. Ali pobijedio je model u kojem jedan krvoločni gad dograbi veću pljucu pa gazi sve nas. Oruđe mu je pohlepa, a sveti cilj da uzme sve, da ti ne ostavi ni goli bod. A najmilije mu je kad ti na putu ka vrhu oduzme život.

I tako. Kad već život nije mogao biti igra, igra je postala život. Neke se beskrupulozne gnjide dočepaju većih para pa te gaze i cijede sve dok te ne dovedu na rub bijede. Pa te s neskrivenim veseljem gurnu u ponor.

Usred samoubilačkog napada salonskog revolucinizma (nakon neslavnog sloma revolucije, moj je mozgić pribjegao terorizmu!), na pamet mi je pala zgoda iz doba kad su degenetičari novca eksperimentom križanja nemilih para koje ili nisu njihove ili ne postoje, napokon uspjeli izvan laboratorija dobiti svijet s recesijskim svojstvima, nakazu koja još uvijek parazitira na našim grbačama.

Dakle. Naslućivalo se da će nam firmu vrag odnijeti kao šalu. Pregenijalni je capo di tutti capi podijelio par otkaza kako bi uštedio dvije – tri prosjećne plaće i instalirao jednog tlačitelja koji je koštao sedam – osam prosjećnih plaća, sa zadatkom da izvuče med & mlijeko iz govana. Negdje u pola mandata tog novog drektora (strašno mi je žao što ću vas razočarati, ali nije tipfeler!) koji u šest mjeseci ne da nije napravio ništa nego iz dreka ne bi znao izvući ni vonj – ali je zato gutao lovicu kao crna rupa galaksije – stiže capo di tutti capi u obilazak. I, koja je njegova prva opaska? Da trošimo previše wc papira! Slažem se, možda smo tražeći način da spasimo vlastito dupe pokatkad i srali malo previše, ali sve i da smo poslije svakog oslobađanja fekalija u zahodsku školjku ubacili po rolu troslojnog papira, prije će biti istina da nas je koračić bliže vratima kraja dovelo njegovo filanje one nesposobne guzice papirima s potpisom guvernera Narodne banke.

Pred sve bestijalnijim terorističkim napadima iza kojih je stajao glav(e)ni organ ne misleći kako bi mu se u budućnosti mogli obiti o glavu, bio sam prisiljen navrat-nanos pobjeći iz svoje kože. Okrenuo sam broj dragog frenda i zatražio azil u kvartovskom kafiću. Kavica po kavica, trač po trač, pljugica za pljugicom, ljubavni problemčić za ljubavnim problemčićem… Bilo je tu svega, ali barem nije bilo fanatičnih ljevičara. Osim ako ljevičarima ne smatrate osobe kojima onaj tobože lijevi organčić uvijek ima prednost pred umom. Festival rasprava koje su se redale za našim okruglim stolom zatvorila je intrigantna tema „Pogubna uloga istine u komunikaciji s partner(ic)ama s pojačanim izlučivanjem ljubomorfina“. Imali smo neka slična iskustva pa se moglo reći da smo stručnjaci za to osjetljivo područje znanosti o vezama.

Sve je najčešće počinjalo telefonskim pozivom, ni po čemu posebnom. Na prvi pogled.

- Ej, micica, kaj radiš?

- Evo, baš nikaj. Ono, malo fejsam…

- Fejsaš? He, he… S kim se to dopisuješ?

Smijeh prikriva jedva primjetnu promjenu vibre. Nemaš pri ruci lakmus papir pa ti promiče njegova pojačana kiselost, prvi znak za uzbunu.

- Ma ne dopisujem se. Dosađujem se. Čitam glupe statuse.

- Čitaš statuse… Ma nema veze. A di si bio danas? Zvala sam te…

Želiš reći istinu. Nemaš što skrivati.

- Kod frendice na kavi.

- Kod frendice na kavi? Kod koje?

Ne možeš prečuti tu promjenu tona. Ali zadnji si naivac i ne naslućuješ da ne sluti na dobro. I dalje ne kontaš kako si glup. Tupili su ti od malih nogu da će te laži zakopavati sve dublje. Ali vjerujte, laž kopa dječjom lopaticom. Istina je kao Strabag. Dolazi s bagerima.

- Kod Mirjane.

- Kod Mirjane? Ma nemoj! Jel to ona s kojom si hodao?

- Da. Prije petnaest godina.

Napetost je sad na razini pregovora Vlade i sindikata.

- I, što si radio kod nje? Sigurno ti je bilo super.

Ironija se proširila poput metastaza. Nema ti spasa. Trebao si posegnuti za laži na vrijeme. Sad je kasno. Ne moraš tražiti drugo mišljenje. Nema toga koji bi ti dao više od minute. Odgovorit ćeš. Promijeniti ton.

Kriza koja je na pomolu ravna je Kubanskoj.

- Pa rekao sam ti, pili smo kavu! I brbljali. Lijepo…. Kaj znači lijepo? Bilo je ugodno, pa kaj, frendovi smo!

- Nemoj vikati na mene! Sigurno je još uvijek voliš!

- Da obožavam je! Ševimo se svakodnevno!

- Odvratan si, odvratan! Neću više čuti za tebe, znaš?!

Klik.

Želite dobronamjeran savjet kad vam partner(ic)a boluje od hiperljubomorfoze? Kad ste sigurni da nemate što skrivati, lažite. Bez okolišanja. Sigurni u sebe. Mirno. Bez zamuckivanja. Bez zastajkivanja. Izrecite laž. Malu. Bezazlenu. Izbjeći ćete i povišen ton i tonu problema. Na primjer:

- Bio sam s Vladom na pivi. U Purgeraju. Ima nekih problema s curom. Znaš njega. Uvijek neka drama kod njih. Rekao mi je da… Bla bla bla.

Preporučili stručnjaci.

Denis Giljević