Voda i vjetrovi

Napokon. Penjem se na vlak. Torbe u rukama, dim posljednje cigarete još u plućima. Osmijeh na licu. More u mislima. I bagra u kupeu. Razgrćem klizna vrata odjeljka. Svi bulje u mene. Sekunde prolaze, a oni se i dalje ne dižu sa svojih mjesta. Naših, zapravo. Prave se Englezi. Skontam da možda i jesu Englezi. Po podu ima ruksaka kao u planinarskom domu. Poput Klinta Istvuda iz najboljih dana, potežem prvi. Ispalim nekoliko engleskih riječi, ali oni blenu kao da spikam esperanto. Pa uzvrate paljbu. Kontam da ne kotam. Zvuči mi kao esperanto. Ali bitno je da govorimo istim jezikom, da smo na istoj frekvenciji. Nastavljam se kockati. Vadim karte iz džepa i bacam ih pred njih kao poker asova. Izbijam im i posljednje adute. Negoduju, ali polako napuštaju poprište. Na osvojena područja naseljavam najbližu rodbinu. Kupe je naš, sad smo svoji na svome. Sebi uzimam najbolje mjesto, do prozora, s pogledom na krajolike.

Počinje kiša. Znam to i zatvorenih očiju. Lupa. Ali ne po staklu nego meni po čelu. Prozor je ostao otvoren. Ne da mi se ustajati i zatvarati ga. A kiša tuče sve jače. Molim boga da prestane. I vidi vidi, kiša prestaje.

Stari je bog. Ustao je i zatvorio prozor.

Dok vlak me vozi prema jugu, ja ću, šta ću, u snu ću ljubit drugu. Ovo je zbog rime, uglavnom, ali nije bez vraga. Ponajprije jer u vlaku ne mogu pravo ni zaspati, a san, san je sanak pusti. Pa silom prilika razmišljam o idiotarijama. Ali recimo da sanjam nešto slično. Neko biće njenoj slici čak ni slično. Je li to prevara? Sanjati drugu dok se još ni poljupci prve nisu ohladili? Ili još gore, dok su ti obrazi još vrući?

A zvuči kao prevara. Jer bolje je takav san prešutjeti. A kao, važno je biti iskren, graditi povjerenje. Da, ajd, budi budala. Budi iskren. Što ćeš joj reći?

Sori, spavao sam s drugom u snu. Nisam ja kriv, ona je to htjela, znaš kako je… Ostali joj ključevi od mog s(ta)na. Pa mi se ušuljala. A i kiša je lila, vjetar čupao stabla. Pa je nisam imao srca izbaciti iz glave.

Ajd ti objasni da nisi krišom pohađao tečaj lucidnog sanjanja i komada u se pustio s predumišljajem. A tek ako si sanjao stvarnu osobu… Kuku ti ga i lele, jao si ga tebi. Nema šanse da ti itko povjeruje. Da potajno negdje, u mrklom mraku, ne miješaš san i javu kao vještičji napitak.

Ne možeš ti objasniti kako su te godine mrklih pijanstava naučile koliko je pogubno miješati. Znaš što je java a što san, nisi kreten. To se ne može pomiješati. U snu je jednostavno predobro. Ajd, ajd, budi krajnje iskren pa izvali još i to. Ravno u glavu. Ispali. Samoubojstvo zvano ruski ulet, jedna simpatična inačica ruskog ruleta. Ono kad igraš sa šest metaka u bubnju.

Stižemo u Split. Moji roditelji i ja. Kužim kako se stvari uvijek vraćaju u modu, prije ili kasnije. U sedamdesetima mi je bilo kul ići s roditeljima na more. Eto, moda se vratila. Samo mi se penje na živac što cijelim putem kukaju kako ne mogu živjeti od penzije. Ne kužim. A vidi mene. Živim od njihove penzije kao bubreg u loju. Tanak sloj, ali loj je loj.

Skidamo auto s vlaka i jurimo magistralom prema Baćinskim jezerima. Stižemo mokri kao kuhinjske krpe. U staroj fiesti klima radi samo zimi.

Javljam se znanom i neznanom, rodu i narodu. Mašem iz automobila kao papa. Da znaju da sam stigao u posjet. A ne da se poslije priča kako je u jezeru viđeno nemoguće, divovska grdrobina. A to samo moj ružni bijeli gradski drob viri iz vode kao vrh ledenog brijega. A kakav se tek užas krije ispod površine… Ali kad je voda u pitanju, kao Đizs sam. Samo što ne hodam po vodi. Nego ležim. Gledam u nebo, moj švedski stol prepun masnih snova. Kad mi zakruli u glavi, oni me hrane. Nešto kao infuzija. Sangejzing. Buljenje u snove koji polako teku.

Ležim ja i na krevetu podosta. Od prvog dana odmora, uvijek. I pomalo prduckam. Uživam u slobodi. Jer kad si u vezi, ne smiješ ni prdnut. Kad prvi put prdneš pred njom, mogu i svijeće i večera i vino biti na stolu, znaš da je gotovo. Sve je riješeno ispod stola. Znak da je ljubav otišla u vjetar. Od tada ste cimeri. Ljubav leži u ladici s računima za struju, vodu, plin, telefon. Vadiš (vodiš?) ljubav jednom mjesečno. I to samo ako skupiš dovoljno da podmiriš račune. A opomene ne stižu. Polako zaboravljaš. Ostaje samo vonj teško probavljivog obroka.

A niti lako niti ugodno nije suzdržavati se od puštanja uragana. Ležiš i dođe ti. Ali nećeš jer ljubav još gori. Zaletiš se u kupaonicu. A tamo ga ne možeš pustiti, nema šanse. Gdje je, kud je nestao, to tebi tišti grud. I crijeva. Pustiš vodu. Radi krinke. Da ne bi bilo pitanja tipa koju kitu usred noći drkaš po kupaoni. Vraćaš se u postelju. E sad bi on opet van. Pa ti opet u kupaonicu. Pa sve ispočetka. Voditi ljubav u pozitivnom smjeru prava je muka.

Ujutro su ti podočnjaci tamniji od šalice kave. Kolege na poslu te gledaju i smješkaju se. Najhrabriji prilaze, namiguju i trkaju te laktom u rebra.

- Burna noć stari, a?

Baš burna. A ni daška vjetra.

Denis Giljević