Whenever I’m Alone With You

“NE AVERTAS OCULOS A FULGORE HUIUS SIDERIS, SI NON VIS OBRUI PROCELLIS” (AD 1858)

“Ne odvraćaj pogleda od sjaja ove zvijezde, ako ne želiš nestati u oluji“

Rt Annunziata, uvala Čikat, otok Lošinj

“To je bilo mjesto gdje su se ispraćali i dočekivali pomorci, mjesto strepnji, molitvi, radosti i suza.“. A eto i mene pred crkvicom Navještenja Blažene Djevice Marije na rtu Annunziata. Prije pola sata vrištala sam “brrrrroooooood“, a ekipa mi se smijala. Svi znaju da volim brodove. Frendica je uspjela fotićem dobro uhvatiti brod koji je doista plovio negdje između Suska i Lošinja. Frend je komentirao da je slika toliko dobro zumirana, da samo što ne vidimo ljude kako nam mašu s palube.

I eto me pred crkvicom, piljim i buljim u nju sa nekim strahopoštovanjem i nadom u srcu.

“Unutra se ne može“, rekla je teta vodičica, “osim ako ja to posebno ne najavim, pa nam netko dođe otvoriti.” Neka starija gospođa je komentirala da je “baš šteta, sigurno ima štošta za vidjeti.”

“Da, ima”, pomislim. “Ali, gospođo, vi ne shvaćate da su unutra i mnoge molitve, otvorena srca, slomljena srca, suze, nadanja, molitve zahvale. Nisu samo slike, makete brodova i ostale materijalne stvari, unutra je nešto vrijednije, puno intimnije. I vi to ne shvaćate”, odvrti se monolog u mojoj ludoj glavi.

Teta vodičica na to kaže da će sada reći nešto i da bi se gospođa mogla na to naći uvrijeđenom. Vidim da je gospođa samo znatiželjna, da ne misli o onim dubljim stvarima. A teta vodičica se trudi naći prave riječi.

“Crkve se obično grade na posebnim mjestima, tamo gdje je neka posebna energija. Nismo svi isti, nismo svi za crkvu i ne doživljavamo to svi isto. Unutra ima puno vrijednih stvari. Već je bilo provala i ukradene su neke stvari. I zato crkva nije otvorena uvijek i za svakoga.” Baba sad već gunđa, da je to ovako i onako, a ja se opako suzdržavam da joj ne kažem što mislim.

Zatvorim oči, duboko udahnem, otvorim oči. “Ne odvraćaj pogleda od sjaja ove zvijezde“, piše na latinskom. Ne odvraćam pogled. Stojim naslonjena na zidić ispred crkvice i negdje između stalnog slikanja i smješkanja, duboko sam u svojim mislima.

Volim Lošinj još od prošle godine, kada samo se upoznali prvi put. Bila je to ljubav, kao što to i obično bude. Daleko od svih, za mene nov, nepoznat i neistražen, tako blag i čudotvoran zbog raznolikih biljaka, gostoljubivosti osoblja hotela, prefine hrane, vreline sauna i mira spa zone, morske vode u bazenu… Mogla bih nabrajati do beskraja sve ono zbog čega je za mene bio poseban. I odluka je pala – vraćamo se ponovno.

Ove godine imam osjećaj da se nešto u meni mijenja. Dok sam jučer hodala unaokolo po gradu, dok sam slikala i zaljubila se u Brunu (brod) na prvi pogled… I kao što je moja tetovaža, podsjetnik meni samoj tko sam i što sam, tako je i ova šetnja do rta Annunziata bila podsjetnik na nešto. Ne nekog. I od toga ne mogu pobjeći. Stvari nisu izrečene do kraja, stvari nisu riješene. Sve je otvoreno.

Počelo je to taman negdje oko putovanja na Lošinj. Možda koji tjedan – dva prije. Samo uzdahnem, zatvorim oči i osjetim nešto. Pomislim na njega i da ne znam gdje je. Udahnem zrak, suze se stvore u očima. Bol. Nedostaje mi. Ne bih to nikome priznala, ni da me muče. Jer ako to kažem naglas, mogu samo očekivati tuđa mišljenja. A to mi ne treba. To je moja stvar i nikog ne puštam blizu.

Pomislim: PMS, pa brijem gluposti. PMS me baca u depru i brijem da mi nedostaje čovjek kojeg nisam vidjela ni čula dobre 3 i pol godine.

Ali danas me ne pere PMS, danas sam na Lošinju i buljim u crkvicu. Nalazim se na mjestu gdje su se ispraćali i dočekivali pomorci. Ne postoji bolje mjesto na svijetu da priznam neke stvari sama sebi, da prestanem bježati, da pogledam duboko u svoje srce, da si prestanem govoriti da je sve ok i da je ono što radim u redu. Jer nije.

Okrenem lice prema moru, vjetar nenormalno puše, a ja zamolim Boga da ga čuva, gdje god bio, da se vrati kući živ i zdrav. Baš kao nekad. More se pjeni, udara o stijene, a moje srce stvara i izgovara molitve u neprekidnom nizu riječi, samo se nižu jedna na drugu, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu…

Moram saznati gdje je, moram sjest i popričat s njim, inače nikad neću imat mira, mota mi se po glavi još od povratka s Lošinja. Ali kako indirekto saznat gdje je? Poslat frendicu u ophodnju? Je, baš. Ona nema dovoljno obaveza na fakultetu, pa bi mogla malo špijunirati za mene. Po ne znam koji put mi svane da sam u ovome sama i da ću morat sama naći način da saznam. Noćima ne mogu zaspat, imam osjećaj da mi vrijeme ističe, a ja ne znam gdje je. I opet ta poznata bol, ta spoznaja da mi bolno nedostaje, da suze ne izmišljam i ne umišljam, da su stvarne…

Sjetim se kako mi je sestra ispričala da ga je srela početkom rujna na ribarskom tjednu ili čemu već. I da mu je prvo pitanje bilo “gdje je ona?”. E, to je nešto što mi stvara još veći nemir. 3 godine ni pisma ni razglednice i onda sretne moju sestru i prvo pita za mene. Zašto? Zašto?!?!

Negdje u svom tom razmišljanju što napraviti, odlučim: Uskrs – idealna prilika za pitat “gdje si”.

I dođe Uskrs. I stigne baka, i stigne polubrat, i stignu nećaci… Kuća puno glasova, čestitki, a iPhone kukavički šuti. I u nekom trenu skupim hrabrost i pošaljem samo “Sretan Uskrs”. I isključim zvuk, kao prava kukavica, ali ne prestanem provjeravati telefon svake minute. Nakon 15 minuta si kažem da stvarno nisam normalna i da se moram prestat ponašat kao najveća kukavica. “Čega se bojiš“, derem se u svojoj glavi na samu sebe. A onda neki sitni, skrušeni glasić iznutra odgovori: “bojim se da neće odgovoriti“. Muk. A onda novo pitanje: “i što ako ne odgovori?” Onda ne znam što ću, odgovorim. Ali Onaj Gore možda ipak ima neke planove za mene.

56 minuta agonije, iščekivanja, kukavičkog ponašanja, djetinjastog isključivanja zvuka na telefonu i neprestanog provjeravanja “da nije možda odgovorio” ispari uz zvuk alarma.

Umrem iste sekunde.

Sretan Uskrs Slatkica.

Umrem još jednom. Pa uskrsnem (ipak je Uskrs). I prije nego počnem skakat od sreće, pitam ga jel doma ili negdje u bijelom svijetu.

Odgovor stigne nakon sat i 12 minuta. “Trenutno doma, ali već sutra letim za Indiju… ”

Pitam koliko ga neće biti, a u glavi si već mislim: “sud” je presudio 2-3 mjeseca, ziher. Kad je odgovorio 28 dana, iznenadim se. Pa to i nije tako strašno dugo. Naspram 3 i pol godine, pih, ništa! I već počnem radit planove. Imam tjedan dana godišnjeg od zime, trebam to iskoristiti prije nego nekog zadavim ili ubijem. Na poslu je doista ubitačno u posljednje vrijeme, tempo se oduzeo kontroli, doista mi treba odmor.

Za početak opalim šamar sama sebi i upozorim se da se smirim. Kakvi planovi?!, dreknem. I smirim se. Istina, tek mi je počeo odgovorat na poruke, daleko smo još od bila čega. Moram se prestat suludo ponašat.

Izvijestim frendicu o napretku u istrazi, a ona se nasmije i iskomentira da za mene nema zapreka. Točno, nema, pomislim. Moramo to riješiti, mislim si. Nikad neću imat mira dok ne dobijem odgovore na pitanja koja mi se neprestano motaju po glavi. I neću odustati samo zato jer drugi misle da stvari treba ostaviti tamo gdje su završile davnih dana. Ne treba. Ako nemate svoj mir, onda ste nesretni i nemirni i mučite se, ne spavate, ne jedete ili jedete nekontrolirano. Ljuti ste na druge, svađate se, planete bez razloga na nekoga tko ne zaslužuje.

U cijeloj toj suludoj drami koja se odvijala u mojoj glavi, shvatila sam da mi je upravo to što sam odlučila riješiti stvari, donijelo neki mir. Ne konačni mir, jer on će doći kada ću dobit odgovore. Privremeni mir. Tek toliko da mogu nastaviti funkcionirati do iduće postaje na putovanju.

I dok sam stajala na rtu Annunziata, dok se more pjenilo, dok mi se vjetar igrao kosom, znala sam da od nekih stvari ne mogu pobjeći. Preduboko je to u meni. Moram prihvatiti činjenicu da je on bio bitan dio mog života i da ne mogu vječno bježat do toga da me zanima što se dogodilo. Koliko god teško bilo otići, za njega je to možda bio najlakši način.

Možda ćemo sutra, 10 godina nakon upoznavanja moć sjest i iskreno popričat. Što se dogodilo – dogodilo se, nema natrag. Al znam da to što je prvo pitao za mene nije bez vraga; kao ni to što sam bila nevjerojatno i neobjašnjivo sretna kad mi je napisao “Slatkica“.

Isn’t it amazing what my lonely heart will have me do?