White flag

Sjedim u busu i vozim se na more. Još jedan vikend koji ne mislim provest na kopnu. Sorry, Zagrebe, moja ljubav ti nije suđena. Tako ti je to, stari moj, pomiri se s time.

Slušam Emeli Sande na iPod-u, tipkam sms-ove frendicama. Izvještaj s terena kaže da je Brodska nesreća primjećena neki dan na našoj plaži, s nekim nepoznatim frendom… Znakovito, ako uzmete u obzir da su me prošli vikend njegova 2 najbolja frenda vidjela. U očima jednog od njih sam vidjela znak prepoznavanja, ono kao „ček, otkud ja nju znam? U jbt, pa to je Ona!!“
Posve sam sigurna da je i Brodskoj Nesreći podnijet cjelovit, jezgrovit i deteljan izvještaj.
3 godine su prošle otkad smo se posljednji put vidjeli. Ne mogu reć da mi je falio… I opet, ne mogu reć ni da mi nije falio. Da mi je falio, da mi nije falio… Uh, zapetljala sam se.
Ovako sigurnu u busu s 50-tak putnika, a opet s nekim osjećajem da sam na putu prema njemu, proganja me isto pitanje kao i neko jutro u tramvaju: što ću napraviti ako se Brodska Nesreća pojavi pred mojim očima? Doista, što ću napraviti? Hoću li pobjeći, skočiti u grmlje ili zaronit ispod površine mora? Hoću li mu dati priliku da mi se uopće približi, da započne razgovor?
A ako počnemo pričati, hoću li mu dozvoliti da ispriča svoju verziju?

Jedan dio mene, onaj ponosniji, misli da je prije 3 godine imao divnu šansu da kaže sve što je ikada mislio i osjećao da treba reći. Sad je kasno. Jer ja više nisam ona koja sam bila prije 3 godine. I nekako me prošla volja da saznam što on misli i osjeća i planira i sanja…
Jednostavno, stari moj, odjebi u skokovima.
S druge strane, onaj romantičniji dio mene (ukoliko isti još uvijek postoji, naravno) misli da bi trebalo iskoristiti priliku i sasut mu u facu sve što ga ide. Pa da vidimo tko je veća faca… tko može više izdržati, čija će riječ biti posljednja.

A svega ovoga razmišljanja, promišljanja i premišljanja ne bi bilo da frendica nije neki dan poslala sms i pitala što ću ja s njim. Kako, što ću ja s njime?! Kao da uopće trebam razmišljat što ću, zna se odavno da je on totalno prekrižen, izbačen iz života i iz telefonskog imenika u mobitelu, sve su njegove poruke izbrisane na svim prastarim mobitelima koje sam ikada posjedovala, izbrisan je s liste kontakata na Skype-u, blokiran na Facebook-u, iako ga vjerojatno nikad nije ni koristio… Ali očajna vremena od čovjeka traže poduzimanje očajničkih mjera i ako me zove u 1h ujutro i ako me zove i u 4h ujutro, tko kaže da neće odlučit koristiti Fejs – ako to znači primaknut se bliže meni?
Ali da, proganja me to pitanje – što ću s njime? – dok se bus probija kroz Gorski kotar i približava obali. Svjesna sam da ne mogu zavijek ostati u busu, kao što se neću moć dovijeka skrivati od njega i kao što ga neću moć dovijeka izbjegavat. Srest ćemo se jednom, zapisano je u zvijezdama. I opet je ušetao u moj život, nepozvan. Kad se samo sjetim svega, dođe mi da mu opalim šamar. To je neka instinktivna reakcija. Ali sva fizička bol koju bih mu ikada mogla nanijet, nikada se ne bi mogla mjeriti s ožiljcima na mom srcu. Jer rane i kosti zacijele, ostane ti možda ožiljak na koži kao podsjetnik, ali i on se s vremenom može smanjiti ili izblijediti. Ono što je skriveno od pogleda, ono što nosimo na duši, ono što nam se mota po mislima, e to prolazi puno teže i za to treba kudikamo više vremena…
Bus stane i mi izađemo van, a ja se osjećam nelagodno dok se šetam njegovim gradom, kao da bi on, glavom i bradom, mogao iskočiti iz nekog grma i zaskočiti me nespremnu. Da, baš… On možda je lud, ali ipak mislim da nije toliko lud da se skriva u grmlju oko autobusnog kolodvora i provjerava putnike koji izlaze, u nadi da će uhvatiti baš mene. Koliko ja znam i kako sam to lijepo napisala frendici: „kad bi on imao mozga, mogao bi pretpostaviti da ljudi koji nisu na brodu i imaju posao s radnim vremenom od 8 do 16h, obično radnim danom rade, a vikendom dođu na more“. Govorim sama sebi da se prestanem osjećati i ponašati kao idiot, jer on ionako nema pojma gdje sam, a i sigurno ima neku bolju zanimaciju u petak oko 19.30h. Recimo, treba se pokupit s plaže i otić doma. Ili neka gleda dnevnik. Štogod.

Subota svane sunčana i kipuća, a ja nisam pri sebi. Opet. Razmišljam već nekoliko dana poslati mu poruku ili ne. Želim mu dat do znanja da znam da me tražio, a opet s druge strane, kako mogu znati da je tražio baš mene?! „Pa mislim da čim je tu došao da žali jer ja ga sigurno 2 godine nisam vidjela tu na moru“, čitam iznova i iznova. I mislim si, kome vjerovati? Sebi? Ili frendici? Ili činjenici da je bio ovdje? Jer bio je ovdje 3 dana nakon što sam ja srela njegove frendove. Može li TO biti slučajnost?!
I krenem pisati poruku.
I odustanem.
2 sata kasnije krenem opet… Kao, budem samo sve otipkala, čisto da vidim kako to izgleda…
Napišem prvu verziju, izbrišem sve, bacim mobitel i odem se izvalit na ležaljku, malo čitat knjigu. Ali nemam mira ni koncentracije. Vraćam se po mobitel i ponovno pokušavam napisat poruku. Ne može biti bilo kakva poruka, mora ostati u šoku kad je pročita, mora se zapitati kako znam da je bio ovdje, tko mi je rekao… Mora razmisliti što mu zapravo želim reći, a ja to moram napisati tako da ne bude baš sve kristalno jasno na prvu. I nekako uspijem napisati… i dodam njegov broj, šarmantno nazvan Ni Na Drogama!!!
(ovo Ni Na Drogama s nekoliko uskličnika trebalo je služiti kao podsjetnik i poziv na zdravorazumsko djelovanje, ako ne-daj-Bože se napijem, napušim, nadišem nekih čudno opojnih trava ili završim ležeći u jarku pored ceste pijana, napušena i drogirana, da se nikako ne javljam na taj poziv jer bih mogla požaliti… samo, vjerojatnost da se takvo što dogodi je vrlo mala jer ne pušim, ne drogiram se, a cuga padne tek i tu tamo pokoja u vidu nekog koktela zamamne boje. Dakle, javit ću se nikad)

Ali eto mene, očito bez trunke zdravog razuma, kako sjedim i tipkam poruku Brodskoj Nesreći i želim mu dati do znanja da znam gdje se kreće i s kojom namjerom.
Poslati ili ne poslati, pitanje je sad… A ako kliknem Send, jesam li spremna na ono što me čeka? Uostalom, kako da znam što me čeka?
A što ako talent ne odgovori na prokletu poruku?!
Ma koga briga, ja sam svoje napisala i rekla, a on neka vidi što će i kako će…
Stisnuti prokleti Send ili ne?!?!
Ma stisnuti, koga je**, zaključujem i doista stisnem Send i poruka ode od mene.
A onda isključim sve tonove i dojavu vibracijom na telefonu i ubacim ga u torbu za plažu, pa napravim 7 krugova oko kuće… Kao ne žalim ni znat ni vidjet kad mi odgovori. Jako odraslo ponašanje.
Nakon 10tak minuta ignoriranja telefona, vraćam se do torbe, vadim mobitel i opa!, vidi poruka. Da čovjek ne povjeruje. On mene pita „i što ako sam se nadao da ću te vidjeti“. Srećo, krivi dan. „I kako da to sad ispravim?“ Taktički pitam što točno misli ispraviti jer negdje u mom mozgu postoji poduži popis stvari koje bi trebao ispraviti, pa kad već pita… I onda pošalje ono na što ne znam odgovor ni dan-danas:
„Samo ja ne znam da li ti želiš mene vidjeti???“
S 3 upitnika. Ne s jednim, nego s 3… I tu stane sve, cijeli svijet.
Jednostavno pitanje, a odgovoriti na to nikada teže. Jer to nije samo „da“ i nije samo „ne“, tu je puno više toga. Tu je i moje srce koje nije pravo zakucalo već 3 godine, koje živi nekim ispraznim životom i prešutno se slaže sa mnom kad kažem da ne vjerujem u ljubav. Tu su sve moje isplakane suze i sva sreća koju sam ikada osjetila. I da, želim osjetiti dio te sreće još jednom. I kažem sama sebi: ako se pojavi, neću biti nasilna. Neću ga prebiti na mrtvo ime, neću ga baciti niz stijene, neću naći neke huligane da ga prebiju umjesto mene… Ne, neću biti nasilna.
Ali želim riješiti stvari među nama jer inače nikad neću biti sretna i uvijek ću se pitati što bi bilo da… Život je prekratak da ga provedem žaleći za nečim, za propuštenom prilikom. I k vragu, dosta mi je ovoga kako se osjećam posljednje 3 godine. Negdje duboko u srcu vjerujem da se nije bez razloga vratio opet u moj život. Teško je to objasniti, ali tako je. Sve u životu se događa s razlogom.
Zato je ponekad najlakše odluku prepustiti drugome
„Ako me opet misliš povrijediti i slomit mi srce, onda nemoj dolazit“