Za sve je krivo (loše) društvo

„Kleli su se u pravnu državu, a zapravo su je klali. Njeni krici nisu bili dovoljni da se uhvate krivci. Njih moraš birati, ali ne smiješ ih dirati.

Kleli su se u pravnu državu, a zapravo su je klali. Povazdan su nam trubili da nitko ne bi čuo kad su je ubili.

Što nam vrijedi da smo je dočekali kad su je se oni dočepali? Oni i dalje šutaju mrtvog konja, mi i dalje, ovce, šutimo.

Šuti, samo šuti, šuti moj narode tupi… I nek’ tvoja ljudska prava, svaki drek na vlasti ugrožava.

Narod nije glup. Gluh je. Ne čuje dobro. Jer zapravo su nam otpočetka ponavljali – prazna država, prazna država… Zašto da se nešto sada ruši jer su nama prljave uši? Zapravo nam nikad nisu ni lagali.“

Moderno je i popularno pljucnuti državu, Vladu, vlastodršce i vlastohlepce pa se i ja silno trudim biti u trendu. Samo što ja nemam previše pravih problema pa je hračnem onako, tek tako, nimalo ogorčeno, bez obijesti, više nekako poetski, igrom riječima. Pljunuti je narod samo kolateralna žrtva prekomjernog pljuvanja.

Ne pljuje se ruka koja te hrani, kažu, ali ja sam ipak skupio dovoljno hrabrosti i sline. Ima to svoju svrhu. Ovom simboličnom gestom slinavog domoljublja pomažem miloj mi domovini i njenom krhkom financijskom zdravlju. Da joj se ne zalijepi koja novčanica pa da dobijem za koju kunu višu naknadu od one koju nerado(m) primam.

Ovo može zvučati bistro, vrckasto, čak i pametno, ali zapravo je trućanje. En ten tini, luda je na bini. Iz lavora glupa fora, trić, trać, truć. Gdje sam bio kad se pamet dijelila? Među prvima. Zato i imam to što imam. Propuh.

Propuh, ali ne pravi
nego onog vjetrogonju u glavi
što priliku grabi i radi sranja
tamo gdje vidi da nema znanja.

Jer, iskreno, što se dijeli? Samo neka smeća. Glupe igračkice u mekdonaldsu. Plastične drangulije uz časopise. Gomila bezvrijednih predmeta.

Trebao sam biti tamo gdje se pamet prodavala. Samo bi takva pamet nešto vrijedila. Ali za takvu pamet nikad nisam imao sredstava. Pa sam svoju popio u pučkoj kuhinji. I ostao siromah.

Sve se kupuje, sve se prodaje. Ovaj je tekst, kao i mnogi drugi, začet kao besplatan. Znači bezvrijedan. Ali čvrsto sam odlučio to promijeniti. Pa ga procjenjujem na 10000 kuna. Znam da nitko neće iskrcati tolike pare. Ali čim vidite da vrijedi deset somova, znate da je tekst jeben. Vrijedan divljenja. Možda i najbolji. Kapitalibanska logika.

U kurcšlusu smo. Žderu nas i izrabljuju sa svih strana. Iako sam toliko lijevo da sam uvjeren kako će, kad me jednom otvore, patolozi skalpelima zarezati srce s dvije lijeve pretklijetke i dvije lijeve klijetke, prozveketam na ono ljevičarsko soljenje pameti zluradog tipa: „Htjeli ste kapitalizam? Eto vam ga sad, dobili ste što ste htjeli pa čkomite!“

Prvo, nisam ga htio. Drugo, sve da sam ga i žarko želio… To mi je kao da me netko pita želim li pirjane rezance s piletinom i curryjem (opsesivno ih volim!) pa mi ih isporuči natopljene gnojem kužnih štakora te naplati 500 kuna porciju od jedva 50 grama. I onda se iščuđava kad se pobunim i kukurikurči da sam dobio što sam tražio.

A uvjeravali su nas da je privatno bolje od društvenog. Kao, kad je nešto tvoje a ne društveno, onda ćeš jače gristi, boriti se za sebe, raditi više, bolje, jače. Ma nemoj. Možda kad bi svi bili veleposjednici. Ali, kad bi svi bili veleposjednici, koga bismo posjedovali? Koja je, molit ću lijepo, onda razlika nekom šljakeru poput mene radi li za društvo ili privatnika? Koji krutac ima od toga armija nas koji radimo za onih dvjestotinjak – tristotinjak najpohlepnijih umjesto za društvo? Još i plemenitije zvuči ako radiš za društvo nego za izrabljivača. Meni bi to bio dovoljan motiv, ali očito sam pao s Marsa. U svakom slučaju, u našem lijepom pohlepnom društvu sad na grbači imamo i pohlepne privatne korporacije i pohlepnu državu. Dva zla umjesto jednog.

Ovo pretakanje iz šupljeg u prazno vlasništvo dovelo me i do ekonomije ljubavi. Ljudi često žele imati nekoga. Posjedovati ga. Čine sve da bi nekoga zaposjeli. Imam nekog, hvališ se. Imam curu, busaš se. E pa nemaš. Nije ona tvoje privatno vlasništvo da je imaš. A opet, ako imaš soli u glavi i vatru u srcu, radit ćeš sve i svašta da bi te (za)voljela. Truditi se oko nje, baš kao da je tvoja. A nije. Nikad i ne treba biti tvoja nego svoja. Nije point u tome da netko ima nekoga nego da oboje imate nešto. Ono nešto. A ono nešto možete imati samo ako je svak svoj.

I sad si mislim, ako mi nije teško sve raditi da bi nama bilo bolje, zašto bi mi onda teško bilo šljakati bilo što da bi svima bilo bolje, a ne samo jednom ili dva dupeta? Ali ja sam pao s Marsa. A tamo nema života. Očito je da mi je model promašen.

Bajdvej. Više sam puta čuo kojekakva usta kako govore da vjeruju da na svijet dolazimo s unaprijed određenim brojem otkucaja srca. Ako je tako, mislim da sam gadno protratio svoj život. Barem tri od četiri desetljeća moje je srce kucalo za druge. Glupo. I što ako sutra smrt izvuče moj broj? Bilo bi mi fakat bed da krepam tako mlad, s jedva jedanaestak godina. Odsad su otkucaji samo moji. Tko me istinski voli, uživat će slušajući ih. Bez uzimanja.

A nije da nisam, kad su mi se misli kao musavom dripcu utapale u vrtlozima ljubavi, ponekoj poželio pokloniti svoje srce. Tračci razuma zaustavljali bi me u posljednji trenutak vrišteći da ću teško kroz život ako ostanem bez srca.

Pa sam, sedamnaestogodišnji genij, doskočio jadu. Ako ne mogu pokloniti nekom srce, a mogu barem djelić sadržaja koji kroz njega prolazi. Nije bilo teško skupiti potrebnu opremu za taj pothvat. Pohađao sam srednju medicinsku te pod svojim krovom imao više medicinskog pribora od Rebra i Šalate zajedno. Bilo je to na jednom od mojih mnogobrojnih tuluma. Najprije sam se namazao 40-postotnim alkoholom iznutra (da ubijem i posljednji tračak razuma!), a zatim se zaključao u kupaonicu i mjesto uboda namazao 75-postotnim da pobijem mikroorganizme. Mislio sam da sve mogu sam, ali vena nije htjela slušati balavog kretena. I ispalo je sranje.

Dijagnoza? Izljev krvi u kupaonu. Sve se crvenilo. Krvi je po pločicama, vešmašini, ručnicima i meni bilo više nego u zavodu za transfuziju. I ne, nikad joj nisam rekao koliko sam krvario za nju. Da jesam, ostavila bi me vjerojatno i puno prije.

Ne pada mi na pamet upozoravati vas da to ne pokušavate izvesti kod kuće. Za takve je idiotarije i bolje da ostanu unutar četiri zida.

Denis Giljević