ZagrebDoxu ništa ne fali!

Ulazim ja tako sinoć u dvoranu broj 3, mogu se pohvaliti kako je riječ o svjetskoj premijeri, do tada mi je dupe, stjecajem okolnosti, vidjelo samo stolac u jedinici. Na ulaznici mi ne treba više ni pisati koji sam red, već i mačke na limenom krovu valjda mjauču da sam u petom. Hitam do svog vrućeg stolca koji je u pravilu na početku reda, odlažem zimski kaput težak, brate, otprilike kao život u Hrvatskoj, spremam ulaznicu u džep i vadim gaće iz guzice. Sve sjeda na svoje mjesto pa sjedam i ja. Zagrebdoxovac najavljuje film, ide reklama za doksiće koje možete pogledati u Max TV videoteci, odvrti se špica festivala, kreće film, opušten sam maksimalno, spreman za mentalni skok u filmsko platno…

A onda, umjesto da sam se dočepao zena, protrnem kao dužnik koji je upravo naletio na razvižđenog vjerovnika. I skočim kao Sergej Bubka u najboljim danima, grabim kaput težak kao narav Marlona Branda i grozničavo preturam po džepovima… Mobitel, mobitel! Nisam ubio zvuk na aparatu, a pametni uređaj ipak nije baš toliko pametan da bi se sjetio ugasiti sam! U zadnji ga čas pronalazim i zatučem zvuk jer već dvadesetak sekundi kasnije stiže poziv… U posljednji čas, stvarno u posljednjem trenutku. Iako bi melodija zvonjave stvarno savršeno pristajala mojoj sramoti.

Hajde, ubij se, u tome nađi spas…

Tada sam skontao što mi nedostaje na ZagrebDoxu, a pojavljuje se na većini drugih filmskih festivala odnosno projekcija. Upozorenje da se ugase mobiteli! Eto, samo nas je neka providnost ovoga puta spasila da ne zazujimo zajedno! Kakav propust u organizaciji projekcije, požurio sam sa zaključkom. A onda sam ipak posegnuo za egzaktnim znanostima, upotrijebio skromno znanje matematike, zbrojio svoje pohode na ZagrebDox, pomnožio ih s brojem duša koje posjećuju projekcije pa podijelio taj višeznamenkasti broj s brojem doživljenih gromkih ispada mobilnih telefona. Rezultat je bio – nula! Niti najtiši ton nisam čuo. Redovne posjetitelje ZagrebDoxa očito ne treba podsjećati na temeljna pravila kinodvoranskog sporta.

Da, umjesto da laprdam o onome što meni nedostaje, bilo bi mi pametnije da radim svoj posao i pišem o onome čega svi posjetitelji ZagrebDoxa imaju napretek – doksićima.

Jučer sam papao doubledox, nahranio se s čak dva filma - Bengalskim detektivom i Havom Nagilom. Moram priznati da me festivalski opis Bengalskog detektiva doveo u laganu zabludu. Očekivao sam lepršav filmić, no ono što sam ja uspio vidjeti očima i dušom, ozbiljna je životna drama privatnog detektiva Rajesha koji živi i radi u Calcutti. Film se polako puni slučajevima koje i redatelj Philip Cox i detektiv Rajesh rješavaju paralelno, a kad se krene rasplitati i četvrti slučaj, teži i od trostrukog ubojsta, obiteljski, može se ustvrditi kako je kaos potpun pa gledatelj počinje ozbiljno sumnjati u happy end. Iako će se Rajesh na početku predstaviti kao superheroj i spasitelj, netko tko u Indiji obavlja ono što država ne može ili ne želi, ponosan što radi za korporativne klijente i nalazi se u prvim redovima borbe protiv kriminala poput prodaje krivotvorenih kozmetičkih proizvoda, u jednom će trenutku priznati kako zna da za račun krupnih kapitalaca proganja siromahe koji se bore za život kako znaju i umiju, te istodobno skrušeno priznati da nema izbora. Tračak boje u mračnom svijetu kriminala, ubojstava, siromaštva – pored ljubavi prema obitelji – Rajesheva je opčinjenost plesom i prijavljivanjem cijele detektivske agencije na audiciju za reality show. Međutim, reality check uskoro će mu stići na naplatu – slučaj ubojstva ostaje neriješen, žena mu umire od komplikacija šećerne bolesti, krivotvoriteljima će se suditi tko zna kad, ako i ikad, na audicijama detektivi ne prolaze. Rajeshu ostaje samo ljubav prema sinu… I optimizam, optimizam možda i bez pokrića, ali bez kojeg je nemoguće ići dalje.

I stoga nikako ne mogu razumjeti nagradu Clockwork Capital za najzabavniji dokumentarni film. Ako je Bengalski detektiv zabavan, ja sam prva žena predsjednik SAD-a.

Zato je Hava Nagila sušta suprotnost. Ne urnebesan ali poprilično zabavan, ležeran film, možda malkice i previše skuhan prema holivudskom receptu, o tradicionalnoj židovskoj pjesmi koja je bez riječi krenula niotkud, iz boguizanožnog mjesta Sadagora u Ukrajini, na put oko svijeta koji će na koncu i pokoriti, ali i platiti visoku cijenu tog osvajanja – kao zvijezda instant pop kulture izgubit će svoj duh, pa čak i biti svedena na razinu sprdačine. Povijesnu kružnicu pjesme ali i naroda ranjenog holokaustom, koju kroz mali milijun izvedbi, izvođača i usta brojnih drugih protagonista filma crta redateljica Roberta Grossman, biva zatvoren posjetom američkom gradiću Boulderu i židovskoj zajednici koja pokušava Havu Nagilu vratiti korijenima – isprati joj riječi koje su jednoznačne i preproste za obraćanje bogu, podići je s YouTubea ponovo na nebo, u crtovlje joj iznova upisati onu izvornu duhovnu notu.

Možda je i najjaču rečenicu filma istresao neki lik kojem nisam zapamtio ime, kometirajući Havu Nagilu – aludirajući na identitet i pjesme i židovstva u cjelini, teret tih identiteta – u izvedbi Roberta Allena Zimmermana iliti Boba Dylana:

- Dylan je pjesmu doslovno iskasapio, to je bilo prestrašno. Ali, možda baš zato je to i nešto najbolje što sam čuo. Toliko prihvaćanja i istovremenog odbijanja u svega tridesetak sekundi…

Nakon teškog radnog dana na ZagrebDoxu odlučio sam odmoriti oči i malo upregnuti uši. Popeo sam se u Festivalski centar poslušati mladu jazz divu, pjevačicu, pijanisticu i skladateljicu Karsu Dönmez, nizozemski odgovor na Norah Jones. Hajde, i popiti Žuju, tada jedini mogući odgovor na ultimativnu žeđ. Naprosto nemam što drugo napisati nego da su mi obje sasvim fino legle. Karsu je pobrala velik pljesak prisutnih, a iskoristivši trenutak dok sam i ja grijao dlanove aplauzom, veliku mi je plastičnu čašu – sreća njegova što je bila ispražnjena do dna – pobrao festivalski barmen.

Večeras mi je na tapeti domaći doksić Jazz apartman u 21 sat (više o doksiću u nastavku!), a na Kraljicu Versaillesa bih naprosto pohitao da je već nisam slistio kod kuće na Torrent Film Festivalu. Toplo vam preporučam oba filma. A sad, već tradicionalno, riječ prepuštam ZagrebDoxovcima. Vidimo se sutra!

Petak na ZagrebDoxu donosi dvije hrvatske premijere: film Buđenje srpske redateljice Irene Fabri na rasporedu je u 19 sati u dvorani broj 1, a film Biba struja Dušana Šaponje u 20 sati u dvorani 4. Irena Fabri u filmu Buđenje prati troje mladih Beograđana, pripadnika generacije koja predstavlja novu klasu, tzv. elitnu marginu: uspješni studenti, budući umjetnici I intelektualci koji ne vide svoje mjesto u budućnosti srpskog društva. Biba Struja je film o istoimenom čovjeku akumulatoru koji boluje od ektodermne displazije, neobično je otporan na visoki napon i može ga kontrolirati. Zahvaljujući ulasku u Guinnessovu knjigu rekorda, postao je zvijezda brojnih emisija diljem svijeta.

U dvorani broj 5 u 18 sati na rasporedu je film Bolnica Dunav. Opisujući modernu zdravstvenu ustanovu, film je zrcalni prikaz našega društva u odnosu prema zdravlju i bolesti, životu i smrti.

Glazbeni globus donosi čak dva filma: Razarajući Afion i Jazz apartman (ili kako je nastao The Last Minute Open Jazz Festival) koji su na rasporedu u 21 sati u dvorani broj 1. Razarajući Afion priča je o mladim glazbenicima iz benda Afion koji pokušavaju definirati svoj odnos prema etno-glazbi, ali i razumjeti promjene dinamike unutar benda, sastajanjima i rastajanjima, dok Jazz apartman donosi priču o džez-konobi Kamene priče smještenoj u kamenim zidinama Bala, malog i tihog srednjovjekovnog gradića iz unutrašnjosti Istre u kojem se već šest godina održava najveći neprofitni festival džeza u zemlji.

Kontroverzni Dox u 22 sata u dvorani broj 4 donosi dva naslova: u filmu Superjunaci predgrađa redatelj Christian Watt istražuje i prati suvremene kostimirane borce protiv zločina na ulicama Velike Britanije i istražuje njihove osobne motivacije, dok Hrvatska plutokracija u režiji američkog autora Stevena Ellisa prati uspon hrvatske kleptokracijske klase i razotkriva nagrizajuće odnose koji su iskvarili politiku, propise i sudstvo.

U 22 sata u dvorani 5 možete se odlučiti i za Happy Dox: Kraljica Versaillesa novi je film američke redateljice, umjetnice i fotografkinje Lauren Greenfield, dobitnice nagrade za dokumentarnu režiju na prošlogodišnjem Sundance film festivalu. Jackie je Miss Floride iz 1993. godine i supruga milijardera Davida Siegela, samoprozvanog kralja golemog carstva nekretnina. Ona ima jasan cilj – izgraditi najveću ikad viđenu kuću na američkom tlu, inspiriranu francuskom palačom Versailles.

Zbog velikog interesa publike, organizirana je dodatna projekcija filma Muškost; riječ je o urnebesno smiješnom pogledu u svijet muškosti i muškog uljepšavanja koji stiže iz redateljske radionice Morgana Spurlocka, od izvršnih producenata Willa Arnetta, Jasona Batemana i Bena Silvermana. Film je na rasporedu u 23 sata u dvorani 1.

Doxumentirao: Denis Giljević