Zašto stalno igramo neke glupe igrice?

Igrica tko će se kome prvi javiti, igrica ignoriranja, igrica praćenja svega što objaviš, igrica s kim se družiš i šta radiš… to je tako jebeno naporno.

Što ne možemo biti odrasli i fino si priznat što osjećamo i želimo?

Gledam one starije žene, oko 50 –tak godina, izgledaju bezveze, uglavnom s nekom muškom frizurom na glavi i u udobnim natikačama, širokim suknjama i ogromnim grudima. Ne izgledaju ni pametno, niti atraktivno ali imaju ONAJ prsten još uvijek na ruci.

Direktna kakva jesam, prišla sam jednoj od njih i pitala sam da mi otkrije tajnu dugogodišnjeg braka. Počela je i ona o tim igricama toplo-gladno, povuci – potegni.

Nakon kratkog, ne baš zanimljivog razgovora, konstatiram da mi je sve to prenaporno, i da mi se ne da igrati nikakve igrice, a ona će meni ko iz topa: pa zato i jesi sama!

Ne razumijem muško –ženske odnose, osim da žene gotovo uvijek kažu ono što ne misle, a muškarci uvijek rade ono što žele.

Zar nije jednostavnije biti samo žena i čekati da se on prvi javi, a da on bude samo muškarac i napravi sve za tu ženu?

Čemu sva ta muško-ženska manipuliranja, i kad je to točno NE počelo značiti DA?

Čini mi se da to vuče korijene još od pračovjeka, ona je rekla NE a on ju je lupio toljagom po glavi i odveo u pećinu. I živjeli su sretno do kraja života.

Zar smo svi toliko emotivno isprebijani i osakaćeni da bi radije patili u tišini nego se iskreno suočili sa svojim emocijama?

Kada je postalo tako strašno nekome reći volim te, želim te, trebam te? Toliko smo zaokupljeni svojim vlastitom egom da ne dopuštamo nikakvo pokazivanje emocija zbog straha od odbijanja… sve dok ih jednom tako zauvijek ne izgubimo.

Ne mogu vjerovati da je tehnologija toliko uznapredovala, a mi se toliko unazadili.

Ponekad zaista mislim da je jedini način da budem s nekim u vezi da me toljagom udari po glavi i odvuče u pećinu.

Muškarci se boje snažnih žena?

Žena koja je samostalna, hrabra i brine sama o sebi, navodno je to definicija jakih žena. Žene koje su preživjele kalvariju i koje nakon pada poprave krunu i nastave dalje. Te su žene same.

Muškarci, navodno, ne vole žene koje sve mogu same jer se oni onda osjećaju bezvrijedno. O da samo znaju kako su u krivu!

Moji prijatelji, koji su ujedno i moji psiholozi, kažu da sam i ja jedna od tih žena, jer tko bi normalan imao osmjeh na licu nakon svega što sam prošla.

Nisam snažna, ne mogu sama otvoriti teglu krastavca i ne znam promjeniti žarulju niti odčepiti odvod.

I ako mi još jednom netko kaže da sam jaka, lupiti ću ga štiklom po glavi.

Vjerujem da ne postoje snažne žene, a one koje misle da to jesu, samo se zavaravaju.

Zato jednostavno, prestanite s glupim igricama, hoću te – neću te. Život je tako kratak i nije lijep ako ga živiš sam.

Melita