Švercanje u noćnoj kolumni

Nakon briljantno utjelovljene glamurozne uloge festivalskog izvjestitelja već se danima bezuspješno pokušavam vratiti na kolumnističku scenu. Izgleda da nemam kapacitete jednog Michaela Jordana koji se spektakularno vratio jer je na parketu zaboravio još par NBA prstenčića ili Michaela Myersa koji se vraćati ne prestaje jer taj ne zaboravlja… Više sam nalik Michaelu Jacksonu, riknuo sam čim sam se krenuo pripremati za povratak. Srčem kavicu za kavicom, ali nikako da se probudim. Želje žele jedno, ali volja radi što joj je volja. A nije mi baš išao na ruku niti unutarnji heroj koji je digao glavu i pristao raditi sve što mu padne pod ruku. A palo je štošta i koješta. Natovario sam si teret rokova i sad mi je teško od tih silnih okova. Prsa junačka pokazala su se kao najobičniji grudni koš za smeće. Svako je bacio ponešto. Samo čekam otpadak koji će prevrnuti kantu. A počistiti, ispada, nema tko.

S povećanjem broja sati ulupanih u svakojake poslove, od najprljavijih pa sve tamo do čistih promašaja, neminovno dolazi do grčenja moždanog mišića i bolne ukočenosti mašte, vrlo teškog oblika kvalitetanusa.Umjesto uvođenja sustava upravljanja kvalitetom ISO 9001, u nazoviradne mi je procese nasilno uguran sustav nekontroliranog kaosa ISO MIKI! 1000. Otprilike toliko mi puta svakoga dana taj krik sklizne niz moždanu brazdu i završi na vrhu jezika. Neo(liberalni kapitalizam) mi je rasturio Matricu. Snovi su se raspršili i skužio sam da su mi baterije na izmaku.

Sad kad bi mi bile najpotrebnije jake droge, ja pušim slabe utjehe. Bodre me, hajde, momčino, hvataju me za rame, govore mi da nema odmora dok traje obnova. Ali ja se obnavljam isključivo strogim odmaranjem. Hajde, hajde, kažu, barem se vrte neke pare. Ali ljudi, ja od vrtnje nemam ništa! Monetarnom moronu poput mene već se i od same pomisli na pare jedino zavrti u glavi. Najprije neka netko zaustavi te pare, ja ih se dok se vrte dočepati ne mogu.

I utonuo sam u mrak. A u mraku je svaki mrak još crnji. Pozdravio sam se s velikim come backom i odlučio se švercati u jednoj noćnoj kolumni. Sa mnom su nekoliko šutljivih portala i brbljavi prijatelj Fejzbuk. Ponekad mi se javi. Malo pročavrljamo. Profil mu odgovara mojem. I u njemu i u meni mali milijun glasova. Bez opasnosti, bez straha, i vi mi možete dati svoj glas. Glas za mene definitivno nije podrška još jednoj gradonačelničkoj karika-ndida-turi.

Javio se u međuvremenu i glas savjesti. Voziš se bez ideje! Što ako te uhvati kontrola? Vožnja bez ideje – najskuplja vožnja! Čitatelji ne opraštaju!

Duboka je noć. Kontrolora nema.

Ali ostavljaš tragove! Već ujutro će im svanuti da si ih prevario, majmune!

Što bi se ljutili, draga savjesti, pa ovo je kolumna samo za jednu noć. Nema tu ljubavi. Čisto pražnjenje. I bit će mi oprošteno. Zar ne?

Čitatelji(ce) možda i praštaju, država izgleda baš i ne. I još je nakanila povećati kazne. Pređeš cestu na krivom mjestu, ima da ti se noge na mjestu odsjeku. Kao nekom čarolijom, namjeravaju ti s mršavog dohotka odrezati masnih petsto kuna. Za nošenje i isticanje nedoličnih simbola, čizma od sedam milja kuna kojom nam namjeravaju izgaziti ionako plitke džepove nije nimalo simboličan korak. A još manje je korak prema punoj slobodi izražavanja. Tko će suditi što je nedolično ili uvredljivo? Bojim se da ću morati staviti ključ u bravu svojeg kreativnog pogona za oživljavanje majica kratkih rukava simbolima i sloganima. Ali ne prije nego što se proserem posljednji puta, na jednu majicu otisnem ispruženi srednji prst i ispod toga zakeljim tekst “ned(v)olični simbol”. Da skratim istražni postupak i sam im predam dokazni materijal od 100-postotnog pamuka.

Ali najgore ćeš ipak proći ako uvrijediš plavušu, našu tankoćutnu gospođu policiju. Zakonodavitelji predlažu kazne i do 15 somova kuna umjesto dosadašnjih 200. Ali zašto pravit’ bauk od policije, za tako nešto nema potrebe. Policija, bilo gdje u demokratskom svijetu, uvijek je na strani građana i otvorena prema njima. Tražiš li gorljivo i otvoreno svoja prava, oni će uzvratiti transparentnošću i začas organizirati Dane otvorenih prijeloma vrata. Rado će s vama porazgovarati, mogu to činiti satima, a nerijetko će vas ponuditi da kod njih i prenoćite. Čuvari su narodnog blaga koje je završilo u privatnim džepovima. Naravno, pa tamo je sigurnije, lakše ga je čuvati kad je na jednom mjestu. Vole društvo i nije rijetkost da se uz njih dosta popije, sve na njihov račun. One koji nemaju ništa rado će počastiti pokojom šljivom, ljutom pendrekovačom koja pročišćava bubrege.

Ali, da ne budem nepravedan, s domaćom sam policijom dosad imao samo pozitivna iskustva i nakon susreta s njima uglavnom su mi ostajale lijepe uspomene, a ne modrice. Od njih sam, doduše prije mnogo mnogo godina, možda dobio i najljepši rođendanski poklon. Bilo nas je dvadesetak i zujali smo gradom u potrazi za mjestom na kojem bismo mogli dočekati zoru rumenu. Na koncu smo stigli, nije bitno više gdje, u svakom slučaju glazba je treštala, curice su se igrale na štiklackalicama i minglale u minjacima, piće je teklo u potocima. No kad smo krenuli prema vratima iza kojih nas je čekao čaroban izvor radosti i veselja, pred nama se stvorio nepremostiv zid visok otprilike šezdeset kuna po glavi. Dok je proslava mojeg rođendana srljala u neizvjesnu budućnost, a nas dvadesetak kukalo zbog kršenja prava na slavlje i koprcalo se na ivici očaja, na mjesto nesretnog događaja stigle su – marice! Iz njih su poiskakali spasitelji večeri u plavom. Racija! Najprije su nas sakupili kao pastiri raštrkane ovčice. Nesvjestan toga da su mi zapravo došli uručiti rođendanski poklon, pokušao sam im objasniti da mi ne možemo nikako ući jer nemamo ulaznice.

- Samo ti kreni prema ulazu, ništa ti ne brini – ošinuo me pogledom jedan od plavih vilenjaka, ali istodobno nam i svima pokazao put u raj.

I eto džaba upada za nas dvadeset – ušteda 1200 kuna. Brutalno!

Ne sumnjam zapravo u dobre namjere predlagača zakona. Žele povećati vrijednost naših riječi provedenih u (prekršajno) djelo te na taj način u građanima koje je shrvalo beznađe povećati osjećaj vrijednosti. Kad im već ne vrijedimo kao radnici, kad im ne vrijedimo kao ljudi, kad su nam životi jeftini, pa neka nam barem vrijeđanje bude skupocjeno. I neće više biti razlika između bogatih i siromašnih. Odjenuti bundu od nerca i „skini mi se s kurca“ napokon će vrijediti isto.

A opet, moram se malo i pobuniti, jer ako serem po nekome, ne znači odmah da je sadržaj mojih crijeva uvredljiv. Vrijeđalo to nekoga ili ne, kenjati je u ovoj usranoj državi fiziološka potreba! Ako im smeta, neka puste vodu!

O da, pustite vodu. Barem nam to ostavite, do zraka nam već dugo ne dozvoljavate da dođemo. U Njemačkoj su recimo izglasali da pravo na vodu nije ljudsko pravo. Pa jasno, što bi kapitalibanske krvopije i njihovi politički prirepci pustili vodu dok narod njima pušta da ga tretiraju kao ovce za šišanje, krave za mužnju, stoku za klanje. Ništa čudno da im pada na pamet zatvarati slavinu. Prava će nam davati na kapaljku.

Uopće me ne bi čudilo da se to uskoro dogodi i nama, dva su osnovna zahtjeva već odavno ispunjena. Pitke vode imamo. Bogu fala. A imamo i plitke vođe. Jao nama.

Denis Giljević