Što je (kromo)som bez brkova?

Pipaju me pipaju, prsti moji, pitaju se pitaju, mila gdje si, ja im kažem, sretna valjda jesi. Dok okom tražim svoje najdraže po medicinskom atlasu, oni skokom hitaju u neistražene predjele moga tijela. Tražimo prostatu. Jer kaže reklama za Prostamol – lako je biti muškarac. Ma sa skuliranom prostatom, pis of kejk. Ne treba nam ništa drugo. Nepodnošljiva lakoća postojanja. Prestao sam pipkati i očijukati s atlasom. Pa nikom nije lakše neg je meni! Ne moram je tražiti, znam da je ovdje negdje, inače bi mi sve bilo mnogo teže! Oblio me ponos. Odmah sam ubacio prostatu u životopis. Da poslodavci znaju kako mi ništa nije teško. Usput sam poželio obaviti par pretraga, ali ne kako bih saznao je li s mojom prostatom sve u redu nego zato što sam se ponadao fotkicama koje bih mogao okačiti na fejs. Od bjesomučnog lova na uputnice odvratila me tek pomisao kako bi uvijek (fejs)bučni ćudoredari mogli moju fotoparadu ponosa shvatiti kao prizemni prostatluk, da ne kažem okarakterizirati kao prostatuiranje.

I dok sam ja likovao, slavio pobjedu očevog Y kromosoma koji je obavio pola posla i iz mene zauvijek protjerao jedan od dva majčina najača aduta, X-enu ratnicu, jedan je prst, neki izdajnik očito naklonjen ženama, krišom kliknuo na tekst „Muškarci izumiru“!

Cijeli mi je život prošao pred očima, valjda onako kako je posljednjim dinosaurima na planeti pred očima prozujao meteor! Neki znanstvenik bez prostate, dakle znanstvenica, Jenny Graves, tvrdi mi da je izumiranje već počelo! Da X kromosom ima tisuću zdravih gena dok moj ipsilon broji jedva sto jer su ostali pocrkali u evoluciji! Bem ti evoluciju i onog koji ju je otkrio! Ja bio uvjeren da me evolucija čini boljim i savršenijim, a kad ono… Ma mogao sam si i misliti, čim je evolucija ženskog roda, nema šanse da mi donese išta dobro… I kad bi to barem bilo sve! Moje siroče, moj Yadničak nema čak ni društvo za genestorming kako bi iznašao neko rješenje svojih problema, dok u bezprostatnim bićima, da prostite, u susjedstvu postoje dvije X alapače koje mogu klafrati i razmjenjivati informacije do mile volje!

I ne samo da da mi momče kromosomče ima jedva šačicu gena nego nisu baš ni genijalci! Štoviše, Jenny Graves, dabogda joj se otvorilo prezime, kaže da su preostali geni moje Yunačine uglavnom najobičnije smeće!

Ako to nije bio kazneni udarac u jaja, e onda ja ne znam što je ofsajd!

Ma ne dirajte mi večeras Supermena u meni, ne dirajte mi kromosom jer ja ću ga braniti! Gnjev mi nije ukrotio ni podatak kako će za nestanak mog jadnog degenerika trebati barem pet milijuna godina. Kako mi vrijeme leti, ne bih se čudio da ostanem bez svojeg tonića ipsilonića prije nego što Hrvatska uđe u Uniju…

A onda si mislim… Ma nema frke. Ako je znanost maltene sposobna u paradajz ubaciti gen prasca kako bi povrće skvičalo čim sazrije, pa što ne bi naš ipsilon danas – sutra učas dupkom napunili veselim i zdravim genima, ono, ko Beyonce zagrebačku Arenu!

A i čemu služe zoološki vrtovi današnjice? Osim za to da djeca dobiju priliku nahraniti životinje smokićima i štapićima, uvjeravaju nas da služe i za očuvanje ugroženih vrsta! Ako mi slučajno priprijeti nestanak, lijepo me se zatvori u zoološki vrt! Pa nećete valjda dozvoliti da izumrem? Što bi mi nedostajalo? Nastambe su uređene bolje od mog stana, životinja ima osiguranu kompletnu zdravstvenu skrb iako ne plaća dvanaest dopunskih osiguranja, hrana je besplatna i redovita, ne trebam rmbati od jutra do mraka da bih već sa sto godina na plećima mogao u zasluženu mirovinu… I, najbolji dio, još bi me se i poticalo na razmnožavanje! I to ne s bilo kim – u obzir bi, razumljivo je samo po sebi, dolazili u obzir samo savršeni geni!

Sloboda? Fućkaš slobodu u ovom paklu, slobodno me vi zatočite u raju koji sam netom opisao! Ne treba mi divljina kako bih se razmnožavao, baš naprotiv, draži mi je mir unutar četiri zida.

A dok se ne steknu uvjeti da me mazite i pazite kao kap vode na dlanu, imam i opravdanje za neke postupke. Kad mi sljedeći put neka žena kaže da sam najobičnije smeće (ne treba ni spominjati da sam muško, to se podrazumijeva!) jer sam je olako prekrižio (možda čak i s dva X!), skrušeno ću slegnuti ramenima i procvrkutati:

- A šta možemo, dušice, nisam ja ništa kriv, to su ti milijuni godina evolucije….

Donekle umiren, okrenuo sam se televiziji. Sjeverna Koreja upalilla nuklearni reaktor, Američani odmah po nebu posijali nevidljive avione, te jedni okreću rakete prema susjedima, te odmah drugi instaliraju proturaketne sustave, jedni pričaju da će sve sravnit sa zemljom, drugi marljivo vježbaju da se to dogodi što prije… Ajde, velim si, nakon ove strave s kromosomima, još ima i veselih vijesti!

Tko zna koji više Kim po redu upalio nuklearni reaktor… Big deal. Pa ja kad hoću poslati poruku susjedima, upalim Hi-Fi, metnem neki death metal i nafrljim ga do daske! Smrtonosno. Susjedi odmah uzvrate prosvjednim narodnjačkim notama! Genocidno, totalno, svi mi geni na Y koordinati klinički umru i doista malo nedostaje da se aktivira gen pevaljke s X kromosoma pa da završim tancajući na stolu. I tako mi ratujemo dok se bilateralno ne susretnemo na stubištu. Srdačno se pozdravimo, kako ste, susjed, šta ima, bit će bolje, do viđenja. I mirna Bosna!

Ameri su puno podmukliji. Poslati nevidljive lovce otprilike je isto kao kad ja dobijem svoju nevidljivu plaću. Pa se pošaljem s nevidljivom plaćom u birtiju i sjednem k frendovima za stol… Taj užas koji probije iz njihovih očiju čim skuže da sam s nevidljivom plaćom pozvao rundu, to se riječima opisati ne da.

Svijet strepi od uništenja? Neš ti uništenja. Planet je ionako već uništen. Samo ga se još nitko nije sjetio baciti u smeće.

Denis Giljević