Proljeće na moje drame slijeće

Stiglo je proljeće. Istinsko proljeće. Ne ona oštra zima u janjećoj koži proljeća. Napokon ono pravo. Vidi se to po i broju izbora. Jer jedni izbori ne čine proljeće pa ćemo imati i druge. Vjesnici proljeća bili su izbori za EU parlament. Uvjeravali su me kako je to nešto jako, jako važno. Saslušao sam pažljivo sve argumente, shvatio da su u pravu i rekao sebi: “Jako važno? Ma vrlo važno!”

I tako sam sačuvao svoj dobar glas, nisam ga bacio. Ali to ne znači da nisam nogom kročio na na biralište i po rukama premetao listiće veličine cerade za Hummer. Mene je lako kupiti, i ne sramim se toga. Samo što se ja ne prodajem jednima nego svima. Za tristotinjak kuna bez nećkanja izlazim na izbore kao član biračkog odbora.

Iako je dan za šetnju do izbornog mjesta, nanošenje temeljne boje na lice prije odlaska na Jadran i rasipanje glasova bio savršen, izlaznost je bila mala. Kako sam bio član biračkog odbora (službeni naziv funkcije, ako baš inzistirate, bila je zamjenik prvog člana biračkog odbora), moja je moralna obaveza bila dati sve od sebe da povećam izlaznost. Pa sam sa svojeg biračkog mjesta izlazio češće nego hitovi najvećih estradamusa domaće glazbe, obitelji Huljić, a sve ne bih li zapalio mase… Mase cigareta. I izlaznost je na mom mjestu naglo porasla, na kraju je bila takva da se sve pušilo. Bio sam zadovoljan s tridesetak posto birača koji su u ubacili listić u glasačku kutiju i 100 posto duhanskih smotuljaka koji su iz kutije cigareta izašli.

Članovi biračkog odbora su me oduševili, bilo je više nego zabavno. Da mogu birati, izabrao bih za sljedeće izbore istu ekipicu. Birači su ti koji su me ovoga puta ipak malo razočarali. Nisu priredili niti najbezazleniji incident. Ovoga mi puta nitko nije načisto propizdio jer nam biračko mjesto nije bastion hrvatske državnosti, učionica prenamijenjena u kninsku tvrđavu urešenu nacionalnim barjakom kojim bi se najmanje dvaput mogao opasati ekvator (uostalom, u uputama za ukrašavanje izbornog mjesta piše da MOŽE biti, ne stoji da MORA!). Nije bilo ni onih mudonja koji se na biralištu pojave sa ženinom osobnom iskaznicom i dignu oružani ustanak kad im objasnimo da nam pored osobnog dokumenta treba i osoba. Nije da nije bilo parova kod kojih se odmah vidjelo tko ima ulogu glavonje kuće, a kome je dodijeljena ona slijepog kučeta, ali svi su se ti ponosni čuvari tradicionalnih vrijednosti na izborima za EU parlament ponašali prilično dostojanstveno, europski, i na jedan častan, diskretan način, pomagali svojim suprugama u ostvarivanju prava da glasaju kao i oni.

Proljeće je, sumnje nema. Sve je više biciklista na ulicama, sve više pješaka na biciklističkim stazama, sve više žicara u centru grada i špicara u centru pažnje. A i anketari, prodavači paketa, roba, usluga & slični kradljivci vremena niknuli su po gradu kao proljetnice. Put od kavane Dubrovnik do Gradske kavane traje kao let Zagreb – New York s uračunatim ček inom. I to samo ako ih sve do jednog otkantam kako nemam vremena.

Puno mi je teže izaći na kraj s onima koji mi u kuću upadnu preko telefonske veze. Moja kućica, moja slobodica, srce mi se odmah smekša čim mogu biti odjeven samo u gaće s placa i čarape s rupama. A trebao bih i njih otkantati. Ovako mi se zbog obzira i silne dobrote dogodi sljedeći nesretan slučaj.

- Imate deset minuta za anketu?

Duboko uzdahnem jer znam da su minuta i anketna minuta jednaki otprilike kao moj pišo i dvajspet centimetara.

- Ha imam…

Da ne kradem vaše vrijeme kao što drugi mažnjavaju moje, frajer mi postavi tucet općih pitanja na koja školski odgovorim za pet. U petnaest minuta po mom vremenu (pet po anketarovom). A onda me naprosto oborio sa slušalice.

- Jeste li vi ili netko iz vaše obitelji u zadnjih šest mjeseci koristili neki omekšivač za noge od ekstrakta mliječne žlijezde bodljikavog mravojeda?

- Nismo…

- Oh – uvrijeđeno će anketar, kao da sam mu nanio nenadoknadive duševne boli – onda nažalost ne možete sudjelovati u anketi.

I otpili me čovjek kao da sam bolesno stablo! Nažalost? Kao da sam ja želio da me se anketira! Osim toga, nije li diskvalifikacijskom pitanju inteligentni sastavljač ankete umjesto dvoznamenkastog mogao pridijeliti redni broj jedan?!

Živac su mi na foru ne tako davno uspjeli dići i sastavljači promotivnih ponuda. Jer su mi poslali SMS u sljedećoj formi ( u formi, da, malo mi je teško reći da se radilo o sadržaju).

Tog i tog datuma ističe 50 posto popusta mjesečne naknade promocije Prepolovite vašu pretplatu zauvijek. Želite li nastaviti promociju, molimo produljite ugovor najkasnije do tog i tog datuma.

Odmah sam se zgrabio za žilu kucavicu kao političar za fotelju. Pipam si bilo. Ne može isteći ponuda koja traje zauvijek, barem dok sam ja živ, zar ne? Trčim pred ogledalo i tražim sigurne znakove smrti. Koje i kakve sve poruke šalju operateri, ne bi me čudilo da me jednog dana obavijeste o tome kako sam blago u gospodinu preminuo. Imam par pjega, ali ipak nisu one mrtvačke nego tek pečati sunca, hajde, možda je poneka i poklon starosti. Oh, sreće neviđene! Nisam napustio ovaj fantastičan svijet nevjerojatnih promotivnih ponuda! Doduše, zjenice su mi i dalje proširene, ali bit će da je zato što sam preneražen.

Da – molim vas! – istječe ponuda koja se poput pijetla kukurikurčila kako traje zauvijek! Ali što ću, izgalamio sam se, onako, pomalo robertdenirovski, na svoj odraz u ogledalu pa pokunjen pošao produljiti vječni život ponude. Kojoj je, eto, s vremena na vrijeme, pretplatnik prisiljen produljiti vijek trajanja. Ponos je ponos, ali pola pretplate je pola pretplate. Tekući mi račun još pokazuje znakove života, a važnije od bildanja ponosa je izbjeći saldo mortale.

Stiglo je proljeće, idem zaliti živce. Cementom. Da ne pucaju tako lako.

Denis Giljević