5 razloga zašto ostati u braku

U sjajnoj knjizi Mire Kirshenbaum „Kada se dobri ljudi upuste u ljubavnu aferu“, koja mi je ljetos dopala u ruke, ova bračna psihoterapeutkinja s velikim iskustvom u radu s parovima izvrsno objašnjava razloge zašto se ljudi u braku upuštaju u ljubavne avanture. No, dio koji me se posebno dojmio onaj je u kojem navodi 5 osnovnih preduvjeta kako bi brak ili veza uopće opstali:

Lako povezivanje – s partnerom vam je ugodno i lako komunicirati, nema napetosti, povezani ste s njim i kad šutite ili kad ste razdvojeni

Zabava – uvijek vam je zabavno kad ste zajedno, čak i bez TV-a, mobitela, djece ili drugih ljudi

Sigurnost – partner vam pruža osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, podržava vas i cijeni te znate kako vas neće namjerno povrijediti, poniziti ili omalovažiti.

Međusobno poštovanje – istinsko i duboko poštovanje isključuje emocionalno zlostavljanje, verbalne napade, ignoriranje partnerovih potreba, neuvažavanje njegovih stavova i mišljenja, međusobna vrijeđanja i ružne komentare o njemu ili vašem odnosu. Kad istinski poštujemo partnera onda poštujemo njegovu kompletnu osobnost. Kako njegove talente, tako i nedostatke te njegove stavove i argumentaciju kad se i ne slažu s našima.

Tjelesna privlačnost – ne moram puno objašnjavati. Nije li nam parter dovoljno privlačan, tjelesno uzbudljiv, teško ćemo odoljeti izazovima koje nose svakodnevni susreti s drugim ljudima te postići dug i ispunjen spolni život.

Svaki od ovih 5 elemenata mora biti zadovoljen i prisutan kako bi veza uopće imala potencijal opstati, tvrdi Mira, i izostanak samo jednoga od njih predstavlja nepremostiv jaz u vašem partnerskom životu. Čini se kako ovih 5 elemenata čine ono što zovemo – ljubav. No i unatoč tome, ne radimo li konstantno na našem odnosu, njegovanju komunikacije i ljubavnog života, lako ćemo se poskliznuti u rutinu i dosadu te se naći u “privlačnim” vodama preljuba ili razvoda. Zašto ostati u braku, unatoč izazovima vremena u kojem živimo, kada se već svaki 3. brak u Hrvatskoj raspada?

1. Imate li zadovoljene ove gore navedene preduvjete već raspolažete nevjerojatno velikim potencijalom za izgradnju trajnog, ispunjenog odnosa. Nemojte ga potratiti tražeći nešto više od toga. Zapamtite, stručnjaci kažu kako zaljubljenost traje najviše 2 godine, razmislite isplati li se nakon toga sve ispočetka s nekom novom osobom koja vas je trenutno očarala.

2. Puno se više isplati ulagati u postojeći odnos, nego od početka graditi novi. Isto kao u prodaji – lakše je, efikasnije i manje iscrpljujuće nuditi postojećem klijentu dodatne usluge, nego loviti stalno nove klijente. Okrenite se svom partneru i zapitajte se što biste dobili kad biste se prema njemu ponašali s onom pažnjom kojom pristupate novoj osobi u želji da ju zavedete, potencijalnom ljubavniku ili ljubavnici…

3. Financijska i materijalna sigurnost. Nije tajna kako nakon razvoda imate puno manje nego kad ste u braku i kad zajednički ulažete u kvalitetu života. Nakon razvoda bogatiji su samo vaši odvjetnici. A vi siromašniji, što financijski, što emocionalno.

4. Sigurnost i pouzdanost zajedničkog života – buđenje ujutro uz osobu koju volite, cijenite i s kojom imate toliko toga zajedničkog. S jedne strane prošlost i sretne trenutke koje možete nanovo i nanovo slaviti, s druge strane teške trenutke u kojima ste jedno drugom bili podrška i oslonac. Fotografije prvih koraka vaše djece, ugodu jutara kad mu/joj donesete doručak u krevet, proslave dječjih rođendana, večere sa zajedničkim prijateljima (razvedenima ili ne, ali to vas ne tangira ), mature i vjenčanja bez mučnine jer će se on pojaviti s novom fufom starijom od vaše kćeri pet godina, a ona s bogatijim zrelim ljepotanom koji ju svako malo vodi na krstarenja…

5. Redovan i uredan spolni život (dobro, ne treba me sad razapeti zbog ovoga ) jer postoji predrasuda kako ga ima svugdje više nego u braku ili dugoj vezi. Ali tako ne bi trebalo biti i ne mora biti. Sjećam se kako nam je na autogenom treningu rečeno da je to jedan od čarobnih štapića sreće.

Nemojte me krivo shvatiti, ne branim brak pod svaku cijenu, nikako. Ovaj kratki ogled o partnerstvu i braku nastao je kao reakcija na izvrstan blog Kristine Ercegović “Kako preboliti razvod?” o tome kako možete voditi kvalitetan i ispunjen život i nakon razvoda. Naime, sve što sam napisala vrijedi samo u slučaju ako su ispunjeni gore navedeni preduvjeti za zdrav brak i odnos temeljeni na poštovanju, privlačnosti, dijeljenju istih vrijednosti te osjećaju privrženosti koje gajite sa svojim sadašnjim partnerom. A odnosi se zapravo na sve nas koji smo u životu ponekad razmišljali o tome je li ovo baš „prava stvar“, bi li nam u braku s nekim drugim moglo biti bolje, zabavnije, strastvenije (a to su gotovo svi koji jesu u dužim brakovima i vezama). Podsjetnik je u onim teškim trenucima u kojima biste, pod pritiskom života, najradije zalupili vratima i ostavili ga/ju da se sam/sama bakće s djecom, psom, kreditima, računima ili njegovom posesivnom mamom, a vi biste otišli na Bali s ljepotanom s naslovnice Men’s Healtha ili bujnom, plavokosom tajnicom. Trenucima, kažem . Jer potrebno je samo malo stati na loptu i razmisliti trebamo li se zaista razvoditi i kretati ispočetka ili uložiti malo truda u ono dovoljno kvalitetno što već imamo pa samo usavršiti postojeće. Svatko duboko u sebi, slušajući svoju intuiciju, zna isplati li se to ili je zaista vrijeme za novi početak. A umjesto Balija, radije otiđite s dobrom prijateljicom na toplu čokoladu. Ona će, ako je prava, znati što ona treba učiniti, a to je jedno veliko ništa. Treba vas samo slušati. I naručiti kesten pire. Većinom je to i više nego dovoljno.

Uostalom, tko nam brani da u glavi zadržimo sliku lika iz Men’s Healtha?

Za Bali i novi početak nikad nije kasno.

Alain de Botton u Zagrebu

Na prošlotjedno gostovanje jednog od najpoznatijih i vrlo popularnih filozofa današnjice te autora svjetskih bestselera Alaina de Bottona, a u organizaciji T-HT-a, osvrnula bih se s par riječi sažetih u nekoliko ključnih poruka:

„Rad, koji je je nekad bio smatran ropstvom, danas treba biti ispunjenje čovjekovih istinskih potencijala i način postizanja arhitektura sreće i ispunjenosti.“

„Obrazovanje budućnosti ne smije biti tehnokratski orijentirano na stvaranje efikasnih zaposlenika, već na podučavanje budućih naraštaja kako biti sretan. Jer jedino je sretan čovjek funkcionalan i koristan zajednici.“

„Frustracija suvremenog čovjeka proizlazi iz „društva jednakih mogućnosti“ gdje pojedinac postaje osobno odgovoran za svoj uspjeh/neuspjeh, dok je u klasnim društvima društveni ugled i blagostanje proizlazilo iz pripadnosti klasi, što ga amnestira od odgovornosti te stoga i manje frustrira.“

Posebno me se dojmio komentar na okruglom stolu na kojem su sudjelovali naši stratezi obrazovanja, vrhunski intelektualci, koji su, u prilično birokratskoj i suhoparnoj plejadi pretencioznih izjava, ustvrdili kako prve rezultate reforme obrazovanja u Hrvatskoj možemo očekivati tek negdje 2020. godine. De Botton je na to ustvrdio kako bi on, da je ministar, za zemlju s ovakvim potencijalom rezultate očekivao za 2 godine! Tako da smo se još jednom mogli uvjeriti koliko se mi teško i tromo prilagođavamo sve bržim promjenama društva. Ovo vrijeme sasvim sigurno zahtijeva agilnije ljude u vlasti, brzomisleće vizionare koji su u stanju provoditi brze i hrabre promjene, a ne teoretičare čije će ideje, trebaju li čekati 7 godina kako bi se realizirale, tada već biti zastarjele. OVDJE možete pogledati moj opširniji komentar na de Bottonove ideje i razmišljanja.

Nitko vas ne može uvrijediti, ako mu vi to ne dopustite (Elaonor Roosevelt)

Kad smo kod brzomislećih vizionara, mislila sam nešto reći o komunikaciji naših političara. O tome kako se građani ljute na njih jer nas vrijeđaju, nazivaju luđacima, lopovima, o tome kako prozivaju poduzetnike da su pridonijeli uništenju hrvatskog gospodarstva. Ali neću. Jer sam pišući ovo zaključila kako mene to zapravo uopće više ne vrijeđa. Ne prepoznajem se ni u jednoj od tih kategorija. Nisam ja sjedila u Vladi dok se ova zemlja sustavno pljačkala pred očima tih istih ljudi koji nas sada vrijeđaju i prozivaju, a koji su za vrijeme pljačkanja gradili političke karijere. Nisam ja ta koja nema ni strategiju ni viziju ni kućni odgoj. Plaćam svoje obveze državi redovno, želim da se u zemlju uvede red i boli me briga kakvim imenima me naziva bilo tko, bio on ministar financija ili premijer koji je mrtav hladan napustio sjednicu vlade zato što je doma imao majstore. Svi znamo što znači imati majstore, no mene više zanima jesu li mu izdali račun. Dakle, neću se ljutiti i neću ništa reći budući da bi to bilo kao da se ljutim na osobu smanjenih intelektualnih mogućnosti jer hoda po cesti i smije se sama sa sobom. Neću im se ni rugati, nepristojno je rugati se slabijima od sebe. No više od komunikacije naših političara istinski me brine upravo ta moja rezignacija, osjećaj duboke bespomoćnosti i sve dublje uvjerenje kako se stvari neće promijeniti nabolje.

I za kraj, da rezimiram. Postoje stvari na koje možemo utjecati i stvari na koje ne možemo. Na izbor političara momentalno definitivno ne možemo, a bojim se i kad budemo mogli da će nam izbor biti opasno sužen. Ukratko, što se njih tiče, dižem ruke. Ali postoji ono na što možemo utjecati, a to su ljudi kojima se okružujemo. Možemo birati partnere, prijatelje, ljubavnike. Uvijek možemo birati kakav ćemo odnos s njima ostvariti i koliko ćemo u taj odnos uložiti. Zato nije li upravo sada, čim pročitate ovaj blog i lajkate ga, vrijeme da nekoga nazovete? “Kino u srijedu?” “Kesten pire u gradu?” Pošaljete mu srčeko na viber? Ovu kolumnu na mail?

Mirela Španjol Marković