Obećavam, neću više prosipati žuč…

… što će zasigurno razgaliti sve one kojima već odavno idem na jetra. Prije nekoliko dana kirurzi su iz mene izvadili blago slomljen plod utrobe moje, neoboriv dokaz grozomorne ishrane i raskalašenog života koji su doživjeli vrhunac evolucije, posljedicu mješavine stresa, masnog mesa i urnebesa, deformiranu žučnu vrećicu punu kamenčića živopisnih oblika. Iako će samo za stan i hranu jetra odsad morati raditi prekovremeno, proizvodnja će žuči biti ograničena, a to znači da će i žučne rasprave biti svedene na minimum. Možda to i nije loše, za budućnost. Manjak prolivene žuči dovest će, brijem, do nestašice i povećane potražnje pa će me za koju godinu, brijem, svi zlobnici kojima sam išao na jetra, brijem, na koljenima moliti da budem kao prije. Žučljiv. I da brijem. Dok će se oni posipati pepelom, ja ću ih posipati sa žuči, mojom svetom vodicom. I skupo će plaćati to iskupljenje. Vidi se, bogami, vjerujem u ekonomiju i imam je u malom prstu. Kao i ekonomisti. Umjesto da je imaju u glavi.

Kad sam nakon serije pretraga konačno doznao datum prijema u bolnicu, raspametio sam se! 12. 12. 2012… I to u 12 sati! Vrijeme kao prepisano iz Nostradamusove bilježnice, datum veći od dana rođenja svih svetaca i proroka zajedno! Naravno, kao svako razumno biće istog sam trena poželio doznati što o tom zanimljivom datumu kažu zvijezde, ali mi se niti Bieber niti Gaga nisu javljali na telefon, dok mi broj Buraka Özçivita nijedna žena nije htjela dati.

I dobro je da nisam gnjavio zvijezde jer su mi uskoro domaći izdajnici ubili san o velikom danu. U bolnici su imali mjesta i ranije. Zvijezde nisu odgovarale na pozive, ja jesam, nažalost.

- Halo?

- Gospodin Giljević?

- Taj sam.

- Zovemo iz Merkura. Ako imate vremena, možete doći sutra (6.12.2012.)…

Ja pa da nemam vremena… Gotovo da sam zajecao kad sam spustio slušalicu. Prvo, umjesto zvijezda, javlja mi se jebeni planet. Bio sam strgan, satran, shrvan, slomljen. A drugo, još i gore… Spao sam s konja na magarca. S datuma većeg od svih smakova svijeta zajedno na blagdan Svetog Nikole! Svaka čast, hrvatski liječnici, svaka vam čast. Psihička priprema bolesnika za zahvat – nula bodova. I eto sad još jedne nevine žrtve bešćutnog hrvatskog zdravstva o kojoj neće trubiti novine. Još operacija nije ni počela, a već ste ubili pacijenta.

Kako god. Ukratko. U bolnicu sam morao pa makar i mrtav. Čišćenje nisam uspio izbjeći ni ove godine iako tada još nije pala ni prva pahulja bijele radosti ili bijele gadosti, kako tko već gleda. Samo nisam uzeo lopatu u ruke nego čepić u dupe. Ujutro sam bio čist i spreman. Na odjelu abdominalne kirurgije pojavio sam se s drobom u kojem više nije bilo ničeg i torbom u kojem je bila pidžama, dva ručnika, neseser i dvije knjige (200 i 300 stranica). Spremio sam se kao da ću ostati barem četiri dana. Sestra me smjestila u peterokrevetni apartman s pogledom na Zagreb i tri pacijenta. Presvukao sam se u svoju svečanu pidžamu pa stao u red za brijanje. Išlo je kao u vojsci. Bzzzz… Sljedeći! Obrijan od cice do surlice, uletio sam pod tuš izribati se antiseptičkim sapunom pa se sjurio u krevetac. Čekao i dočekao. Medicinske sisterice. Napunile su me antikoagulansima, sredstvima za smirenje i vjerom u bolje sutra pa me ogolile, navukle bijeli mantil koji se kopča na leđima i polegnule na krevet. Bio sam prepariran kao egipatska mumija i spreman za vožnju kao Sebastian Vettel. Deset je sati. Potvrdio Hrvatski radio.

Lift je bio važna točka. Na trenutak smo zaglavili. Već sam pomislio da se to može dogoditi samo meni, da ću, unatoč sredstvu za smirenje, zadnju obilnu kap žuči proliti zarobljen u liftu s dvije sisterice. Nisam odmah uočio vrijednost situacije pretočenu u mušku fantaziju, kao da su mi antikoagulansi zgrušali mozak. Jer, s druge strane, bila bi to jebena stvar za prepričavanje. Zarobljen u liftu s dvije žene… Bolje i od sna, jebenti, em se u snu u pravilu zaglavi s jednom, em čak i u snu krevet u dizalu možeš samo sanjati! Pustio bih priču. A slušatelji bi puštali mašti na volju. Čak bih i ja na kraju povjerovao u vlastite laži. Nažalost, nakon kratke borbe sestrinstva s vratima, lift se pokrenuo pa od našeg bratstva i jedinstva u par kubičnih metara nije moglo više ispasti ništa. Moje mentalno zdravlje još je jednom narušilo hrvatsko zdravstvo, još je jedan san pokleknuo pred okrutnom stvarnošću. Ne čekaju me postelja i strast nego stol i nož.

U operacijskim dvoranama promet gust kao u City Centru One pred Božić. Kreveti se sudaraju kao kolica puna namirnica, gužva je nevjerojatna, ljudstvo mahnito ulazi i izlazi kao da su upravo negdje objavili značajna blagdanski popust. Napokon me uspijevaju ugurati u moj dućan. Bio sam hrabar, ali moje žile nisu. Od prpe su se valjda povukle na rezervne položaje, ukopale se kao vojska u rovove. Gađali su ih, ali ih nisu pogodili. Tješe me da je to najbolniji dio operacije. Već sam mislio da ću se onesvijestiti sam i uštedjeti im narkotik. Konačno, stiže i ubod na pravo mjesto. Sve će biti u redu, samo se opustite, nema brige. Znam, znam, dok peglam karticu dopunskog, radite što hoćete, kupujem sve. Spretniji su i promućurniji od trgovaca. Za nekoliko sekundi prodali su mi maglu. Zaspao sam.

Tri sata kasnije…

Otvaram oči. Iz mene cijevi izlaze kao iz toplane. Izbušen sam kao ementaler, a mirišim kao plastična ljubičica. Živio antiseptički sapun. Dva su pacijenta netragom nestala pa mi je pogled još prazniji. Omamljen od narkoze uzimam knjigu u ruke i stavljam je na pokretni stolić koji meni neće biti trpeza. Na, jedite oči gladne! Gutao sam knjigu sve do gašenja svjetala, samo da nekako izbacim glad iz glave.

Vrtim se, tražim najbolji položaj. Gužvam plahte, mijesim jastuk. Napipao sam smotuljak gaze. Nisam stavio čizmicu na prozor, ali izgleda da me Sveti Nikola nije zaboravio. Opipavam poklon iznenađenja. Skontam da su to moji kamenčići. Sveti Nikola ima perverzan smisao za humor. I prije će biti da mi se Nikola sveti.

San mi je nedostižan kao ronjenje sa sredozemnom medvjedicom. Povremeno bacim pogled ispod plahte i bijele opravice na ranu, pokušavam je uspavati pjevušeći joj šaptom „Ti si sav moj bol“… Ali rana ne želi ni čuti pa zvonim sestri. Stiže sa čarobnim napitkom i parkira mi ga ravno u žilu. Analgetik lako svladava jednu muku. Sanjaju li androidi električne ovce? Pojma nemam, ja sanjam kako krkam obilne porcije janjetine, jednu za drugom. Čak ni san ne uspijeva uspavati glad, muku svih mojih muka.

Razgrćem krmelje vjeđama. Sit sam gladi. Zora je svanula, a tek mi je kap vode u 24 sata na usta kanula. I ništa više, i ništa više… Usne se ne miču, ali vrišti mi utroba dok piše krajnje jednostavan probavni traktat. „Kraljevstvo za dvopek, kraljevstvo za dvopek!“

Mrzim dvopek, a danas bi za njega dao i bubreg. To je valjda posljednje što se iz mene može izvaditi, plus što mi i nakon ultrazvuka rekoše da su bubrezi ono najbolje u meni. I eto primjera kako te jaki osjećaj obezglavi, u pustinji stvori fatamorganu, pa u šaci pijeska vidiš zlatan grumen! A čini se da i emocije katkad funkcioniraju na istom principu. Gladan pažnje i nježnosti, zagledaš se u prvi topli obrok ljubavi, baciš se na njega kao životinja, misliš da ćeš u njemu uživati do kraja života. A onda se najedeš i zasitiš. Uprasiš se. Nije čudno da nas nježniji spol naziva svinjama. Sita duša polako postaje sitna duša, isprva kriomice mijenja svoja ogledala, ali poslije se više ne može kriti iza očiju… Oči više ne (iz)gledaju isto. Što si to, zaboga, vidio u dvopeku? I slomit ćeš joj srce, nećeš ni trepnuti. Kao dvopek.

Krivudave tokove moje svijesti ispravljaju sestre. Upadaju u sobu kao Čarlijevi anđeli. Žele mi odjenuti pidžamu i sprašiti me iz kreveta kako bi ga pospremile. Ima jedan mali problem. Jutro je, muško sam i, ničim izazvan, otvorio mi se kišobran. Neugodnjak mi je. Pa kud baš sad! Jebote, pa nisam u Kosmaju 1982. nego u bolnici 2012.! Pravim se da mi je gore nego što mi jest. Jao, boli me, ne mogu baš ustati, samo minuticu još, malo mi se vrti u glavi, past ću ako… Priskaču mi u pomoć, grabe prekrivač. Ne, samo to ne, ne sam ću, ne treba, ne, moram to sam, ne prilazite! Kupujem vrijeme, ali sredstva su mi ograničena. Pokušavam skrenuti misli na pluća pušača, gnojne rane, otvorene septičke jame, Keruma, Bandića, Mamića, bilo koju odratnoću, samo da ostavim biljčicu što prije bez vode i hrane, da uvene. A sestre imaju program, nisam jedini na svijetu, nemaju strpljenja. Osim toga, tu su da pomognu. Čovječe, pravi triler! Sestre grabe poplun, pokušavam ga zadržati, ali nemam više snage, mislim si, gotov sam, prekrivač mi juri, curi, odlazi niz trbuh, klizi niz bedra… Razotkriven sam. To je kraj. Ali… Mesna mi štruca sklupčana kao mačak kraj kamina! Fiju. U zadnji čas.

Jebi ga. Čak ni glad ne može obeshrabriti tvrdoglavog.

Istog su me dana pustili kući. Kažu, izležavati se mogu i doma. I izbjeći neke neugodne situacije o kojima sam vas upravo izvijestio. Do utorka, današnjeg dana, već sam bio kao nov. I oran za pisanje. Na vašu žalost.

P.S. Danas mi je važan dan… 11. prosinca 2009. začeo sam Majičin dan, Dan majica, kako god hoćete. Izveo performans, pravomoćno osudio tridesetak majica – mojeg uma djelo – na vješanje i kazne izvršio u Booksi. U sjećanje na taj dan odlučio sam danas, tri godine kasnije, svima koji mene i moje majice žele trpjeti punih godinu dana, pokloniti fantastičan, autorski KALENDAR ZA 2013. godinu, ni 30 megabajta još netaknutog, nevinog vremena u kojem nećete naći niti jedan praznik izuzev – Majičinog dana! Otisnite ga na recikliranom papiru i spašavajte šume, isprintajte ga na bijelom i potpomognite globalno zatopljenje ili ga jednostavno držite na hard disku… Gubite prostor, a ne vrijeme!

Skinite ga odmah i sad s poklonjenog linka. Nećete požaliti. Možda.

http://www.sendspace.com/file/t7akje