Pedeset nijansi zatomljene seksi zloće

Ako brojevi govore istinu, „Pedeset nijansi sive“ spisateljice E. L. James kupilo je više od sto milijuna ljudi, od kojih je samo dvadeset milijuna mislilo da kupuju oslikani katalog… No, to i dalje ostavlja onih osamdeset milijuna gladnih okica i žednih umova koji su, gutajući rečenice ovog bestsellera, u određenim trenucima morali malo prileći i pustiti slasne valove ekstaze da se primire. Sada, nakon pročitanih svih mamećih redaka knjige, stigao je i film.

Ništa nije toliko okupiralo fanove knjige kao razmišljanje o tome koji će glumci utjeloviti glavne uloge. Tko bi mogao uvjerljivo odigrati ulogu mladog Christiana Greya, čudnog milijardera s bogatom kolekcijom mašni, a kamoli Anastasiu Steel, Engleskinju koja je, dalo se naslutiti, jedna od djevica Vancouvera? Mnoge su kombinacije predložene, ali sretni pobjednici su ipak Jamie Dornan i Dakota Johnson. Slažemo se da je to dobar izbor, pogotovo Johnsonice koja je, kao unuka poznate glumice i aktivistice za prava životinja Tippi Hedren, upoznata sa predatorima koji zaskaču kad to najmanje očekujemo.

Ana, kako ju obično zovu, prvi put upoznaje Christiana Greya u Grey Kući, domu tvrtke Grey Enterprises u Seattlu. (Oh, kako li samo obožavamo tajnovite bogate muškarce!) Došla je kao zamjena svojoj cimerici koja je trebala intervjuirati Greya za studentske novine, ali se razboljela. Ana je, očarana njegovom pojavom, prvo posrnula na pragu, a onda i preko svojih riječi, počevši se topiti u simfoniji njegovog govora. „Uvijek sam bio dobar u ljudima“, rekao je to kao da misli na kakvu društvenu igru ili sport, dodajući da ga zanima „što ljude motivira, što ih potiče“. Dao joj je i svoju olovku, slovkajući svoje prezime, od čega je nesvjesno polizala svoje usne.

Njihov idući susret dogodio se u dućanu kada je Christian kupovao ljepljivu traku, vezice i užad. „Ti si kompletni serijski ubojica“, kaže Ana. To je zanimljiva misao, a evo i zašto. Znamo da Ana čita Jane Austen, a upravo je na sekundu zazvučala kao heroina „Northanger Abbeya“ koja je često izrugivana zbog svojih pretpostavaka na uvijek ono najgore. Također, Dornanu nisu strane „čudne“ stvari; u „Jeseni“ (televizijska drama na BBC-u), on jest serijski ubojica, oboružan hrapavom bradom i irskim naglaskom te deset puta više seksualni mamac nego što je to u „Pedeset nijansi sive“. Jesu li Anini strahovi utemeljeni? Ne. On je puno toga – pijanist, pilot, razvratnik i strašan dosadnjaković – ali zlo ipak nije jedan od njegovih začina. Ana ga je opušteno upitala je li uradi-sam-majstor. To bi moglo mnogo toga objasniti.

Christian ima strast. Strast koja se očitava u njegovom „neobičnom imam-ogromnu-tajnu osmjehu“. Niz hodnik njegovog stana, iza zaključanih vrata, nalazi se Crvena Soba. Natrpana kućanskim alatima za mučenje, zračila je požudom. Ovdje iza tamnocrvenih zidova, on je slobodan izraziti se kao dominantan, ograničavajući i kažnjavajući žene koje zapravo žele da se s njima na taj način postupa. Tako si on bar govori. Uglavnom, on zvuči kao najobičniji stalker: „Nesposoban sam ostaviti te samu“, rekao je Ani, koju je to očito potaknulo, iako zdrav razum nalaže da se u takvoj situaciji zove 911. Ona podliježe, unatoč dvojbama, a upravo njene sumnje potiču Christiana da posegne za otrcanim „ne znači da“ prijedlogom. „Želiš otići? Tvoje tijelo govori mi nešto posve drugo.“

Kako film redatelja Sama Taylor-Johnsona zapravo izgleda uspoređujući ga sa knjigom? Pa, eto, gubimo Anin uvod u oralni seks, scenu uglavnom smještenu u kadi, te doručak koji je Ana podijelila s Christianom u Internacionalnoj Kući Palačinki. Ali prije svega, izgubili smo personifikacije spisateljice koje su u knjizi mnogo življe nego njeni glavni likovi.

U drugu ruku, film je morao biti bolji od knjige. Teško da bi mogao biti gori. Postoje trenuci kada su škakljive fizičke scene ostale visjeti u zraku iza Jamesine bogate proze. Čak su neki fanovi proglasili knjigu klasikom, ali uza svo dužno poštovanje, ne bismo je uspoređivali sa „Madame Bovary“. Iako smo sigurni da bi Madam Bovary pročitala „Pedeset nijansi sive“ . No, ne treba oduzimati E. L. James njen trijumf, jer ga je svakako zaslužila.

Fiksacija romana na novac i stil dobro je prikazana u filmu; gdje trebaju biti snimke novaca, dobijemo snimke onoga što novac može omogućiti. Sama Crvena Soba utjelovljenje je bogatstva i stila u kojoj svaka, pa i najmanja bizarna sitnica, vrišti izobiljem.

No, tu je i problem s ovim filmom – nijansa nad nijansom bezvučne seksi zloće dizajnirana, ne da naškodi ili uvrijedi, već da pomiluje umornu maštu. Više prostota ima u akcijskim filmovima i više golih tijela u muzeju renesansnih skulptura. Christian unosi crvenu boju u Anine obraze (i ne samo tamo), ali ona zauzvrat ne može unijeti svijetlo u njegov duh. Pola vremena on zapravo provodi podsjećajući je na Ugovor koji je potpisala, u kojem ona kao Podčinjena mora bezuvjetno pristajati na njegovu vrhovnu vlast. Klauzule i podsekcije toliko prožimaju film da je nemoguće ne zapitati se: „Koliko ovo uopće može biti seksualni film, kad se čini da jedini koji bi se mogli napaliti su odvjetnici?“

„Pedeset nijansi sive“ pušten je u pred-Valentinovsko vrijeme. To je ćelav potez, jer film ne samo da je neromantičan, već je anti-romantičan! Probajte povesti svoju voljenu polovicu sa sobom u kino i probajte se držati za ruke dok glavni lik govori kako večera i odlazak u kino nisu baš stvari koje voli raditi. Nije baš neka atmosfera… Dobro, istini za volju, koje su to njegove stvari samo Bog zna, iako je očito da ne želi djevojku. Sudeći po važnosti koju pridaje konjušarstvu, redovnom hranjenju i lijepo oblikovanim kožnim stvarima, izgleda da naš gospodin Grey zapravo strastveno želi – ponija!