Dan mrtvih kolumnista & besane noći vještica

Nakon desetodnevnog, prijeko potrebnog oporavka od nezaboravne iZFFjestiteljske uloge (za koju sam zaslužio barem Oscara za specijalne kerefeke, ali svijet je, kao što znamo, okrutan i nepravedan), crvi u mojoj ritici su se pokrenuli, pobunili i donijeli jednoglasnu odluku da se imam smjesta vratiti pisanju svojih redovnih redaka za Glamour. Podrezao sam nokte (da ne dižem buku dok tipkam), ruke dobrano natopio hidratantnom kremom (da ne dižem prašinu dok tipkam), okružio se teškom hranom i lakim drogama (da ne dižem dupe dok tipkam), sjeo i … I prenerazio se! Prigodna katastrofa! Samo što nisam pao sa stolca. Gazdarica je napisala kolumnu, čovječe! Čim se malo okreneš, opustiš, dočeka te dar – (ša)mar. Mislim, dakle, gospođo urednice, stvarno nije fer. Moj skromni krov nad slavom, kolumnu od prazne slame, srušila je i pomela bujica tebi namijenjenih klikova. Broj žrtava je golem. Mnogi se kolumnisti još uvijek vode kao nestali u poplavi lajkova. Proklinjem i psujem svoju subinu, pa je i pasmaterijalna šteta velika. Da sam samo doznao na vrijeme za nevrijeme… Ali zakazao je centar za obavješćivanje. Jer svi trube o Sandy. A ni riječi o nailasku Melite, uragana pete kategorije.

Ne ponovilo se.

Ponovo sam šetao od ambulante do ambulante, od HZZO-a do HZZO-a. U žućnoj vrećici nosim kamenčiće, nepobitne dokaze mog raskalašenog života na Zemlji. I došlo je vrijeme da p(l)atim. Svoju patnju nisam mogao prebaciti na tuđa pleća, ali plaćanje… To već nekako ide. Uz nesebičnu pomoć patnje. S napaćenim izrazom lica izlagao sam majci svoju bolesnu financijsku situaciju koja me košta zdravlja sve dok nije predložila da će mi plaćati dopunsko zdravstveno osiguranje. Da mi se nađe dok se ne snađem.

Nije se majka ni snašla, a već sam izveo nemilosrdni šalteroristički napad na HZZO i ubrzo dobio policu, crno na bijelo. Izjavio sam da ću plaćati mjesečno pa pitam djelatnicu kako se plaća, na koji račun, broj odobrenja, model i tako to. Veli ona meni, kao iz topa (nisam top vidio, bila je zakopčana do grla, ali dozvolio sam si da nagađam):

- Sve ćete upute dobiti poštom!

Da, baš. U omotnici se nalazila iskaznica i još jedan primjerak police. Na poleđini neke upute o pravnim lijekovima i ništa više. Opet potežem do HZZO-a. Čude se kako nisam dobio papir kad sam uzimao policu. Eto, nisam. A pitao sam. Jer dobro znam: tko pita, ne skita. Nego uvijek točno zna gdje se nalazi ustanova i šalter kojem će se vraćati, ako treba i po desetak puta.

Kad nisam na HZZO-u, kod liječnika sam. Moja je doksica u posljednjih mjesec dana naštancala toliko uputnica da bi joj na tiraži pozavidjela velika većina domaćih tiskovina. I sisterica i doksica imaju puno razumijevanja za križni put kojim ću kročiti prije nego što me razapnu na operacijskom stolu. Nije da me samo tješe nego katkada daju i dobar savjet. Recimo, kad je riječ o terminu operacije, pune su sažaljenja. Vrte glavama jer tko zna kojem ću k… prije pasti pod oštricu. Moja dob u kombinaciji s listom čekanja ne nude baš sigurnu okladu da će me se kirurg dočepati prvi. Mogao bi to biti i Kosac…

Želim li se riješiti kamenja što prije, najpametnije bi mi bilo da se dobro napapam svega što mi škodi, kažu. Jer kad me odnese hitna, odmah idem pod nož.

Ne znam ima li to ikakve veze s vezom, ali dok sam kršio primirje i provocirao žučni napad masteći i brk i bradu ćevapima, poklopila su mi se sranja oko zdravstvenog osiguranja s određenim stanjima u vezi.

Zatelebaš se jer imaš pravo na to. I tako, iz toga se izrodi neka duga veza. I ono, misliš, sad si osiguran za sva vremena. Ali vrijeme ide, prilike se mijenjaju. Više ti nije dovoljno samo osnovno osiguranje. Manjak strasti u krvi utječe ti na srce. Vrtiš neke turobne misli pa i glava stradava. A bolest duge veze skupa je. Mijenjaju se vremena, prilike se množe kao akcije u supermarketima. Najpovoljniju ćeš iskoristiti. Nije to nikakav preljub. Samo si izvadio policu dopunskog strastvenog osiguranja. I gdje je sad tu problem? Pa dobro znaš da ćeš to morati platiti. Prije ili kasnije.

Eto. Nema razloga za neku dramu. Sve se može opravdati čim je zdravlje u pitanju.

Razumijem i kad čovjeku ispostavite račun za njegove postupke odnosno pretrage koje je obavila partnerica te dobila neke zaprepašćujuće nalaze (poput hipertelefonanije – ono učestalo drkanje po mobitelu, poremećaja pažnje prema njoj ili nestanice – ono kad nestaneš iz stana na više sati, najčešće u večernjim satima, pod kojekakvim izlikama). Ali što kad je sve u glavi? Higijena je pola zdravlja, ali kako oprati ruke od prljave mašte? Već su me mučile situacije u kojima sam gol i bos morao, hm, bježati po snovima pred raspamećenim prijateljicama i poznanicama (imena poznata sanjaru). A snovi kao snovi. Ne možeš daleko pobjeći pa sam u pravilu upadao u krevet kao u klopku. Već sam nešto baljezgao o štetnom djelovanju nemirnih noći po mir u kući, teškim posljedicama sna koji ima ime, ali – jebi ga – ne zove se kao ONA. No što kad je junakinja bezimena?

Ma, ista priča. Ista? Gora. Kao savjestan ljubavnik prijavio sam da me se seksualno uznemirava čim sklopim oko.

Aha. A tko je ona?

Ne poznajem ju, velim skrušeno, manji i mekši od mrvice kruha, nikada je prije vidio nisam.

Zgodna?

Ma odakle ti ideja da je zgodna, mila?! U ružnom snu, da ne kažem noćnoj mori, pa zgodna! Daj, molim te… Nezgodna, rekao bih, krajnje nezgodna!

Lažeš, đubre jedno!

Ma ni u snu, šnenoklice!

I ode nada u olakotne okolnosti.

Umjesto da dobijem priznanje za građansku hrabrost dobio sam kaznu za mušku glupost i postao žrtva policijske brutalnosti. Odmah je pokrenula opsežnu istragu protiv nepoznate počiniteljice, ali to nije značilo da sam se izvukao. Bio sam osumnjičen za pomaganje u zločinu. Zadržan sam u kućnom pritvoru i određena mi je mjera pojačanog nadzora. Svake sam noći bio privođen na ispitivanje. Lukavo. Mogao sam spavanju reći laku noć. Nije bilo nikakve šanse da se vratim na mjesto zločina.

Đizs. Teže sam stradao nego kad je počinitelj bio poznat. Stvarno sam debil. Protiv nepoznatog se neprijatelja teže boriti pa su i represivne mjere brutalnije. Trebao sam dati lažni iskaz i…

Ups, rado bih još štošta podijelio s vama, ali moram kidnuti odavde, čim prije. Samo što ne otkuca policijski sat…

Denis Giljević