Velikan kojeg su svi voljeli!

Oliver Dragojević, legendarni i omiljeni pjevač svih generacija, umro je jučer u 71. godini života. Kao što je Miljenko Smoje svojim Malim i Velim mistom u literarnom, odnosno televizijskom smislu proslavio Dalmaciju i Split, tako je i Oliver Dragojević u glazbenom svijetu na najoriginalniji način publici približio senzibilitet dalmatinske, ali i mediteranske glazbe. Njih dvojica su se u glazbi i na papiru susreli jednom. Smoje je napisao scenarij za film “Roko i Cicibela”, u kojem su se u naslovnim ulogama našli Boris Dvornik i Semka Sokolović-Bertok, dok je Oliver sjetni, a na kraju i tragični završetak poznatih splitskih ljubavnika opjevao u stihovima Momčila Popadića koje je uglazbio Zdenko Runjić. Pjesma se naravno zove “Ča je život vengo fantažija”. Upravo tim riječima Oliver je prije svega tri mjeseca zahvalio publici i struci na uručenom Porinu za životno djelo u Splitu i rasplakao Hrvatsku. Njegova publika ni danas ne skriva suze jer otišao je pjevač čije su pjesme ostavile dubok i neizbrisiv trag u srcima mnogobrojnih. Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. godine, a njegova glazbena ‘fantažija’ trajala je od trenutka kada je s pet godina u ruke uzeo usnu harmoniku, svoj prvi instrument. Od tada do danas prošlo je više od pola stoljeća, a čarolija Oliverove pjesme ne da se nije ugasila, nego i danas bukti jednakim sjajem. Ali početak kao i obično nije bio lagan. Kao što i pravo vino treba odstajati u bačvi da bi do izražaja došla punina njegovog okusa, tako je trebalo proći neko vrijeme da i mali ‘očalinko’ izraste u ‘kozmičkog Dalmatinca’. Još 1964. godine počeo je svirati u grupi Batali, a već 1967. bio je na pozornici Splitskog festivala. Izveo je tada pjesmu “Picaferaj”, bez prevelikog festivalskog uspjeha. Nakon tog prvog nastupa na Splitu pa sve do 1972. godine Oliver peče zanat svirajući po brojnim zapadnoeuropskim klubovima. Poslije kratkotrajne suradnje s Dubrovačkim trubadurima 1973. godine se priključuje tada novoosnovanoj grupi More u kojoj je pjevala i Meri Cetinić. Upravo je na “Picaferaju” Oliver prvi put surađivao sa Zdenkom Runjićem. Njihova suradnja je osim umjetnički bila i socijalno uvjetovana, a iz dobrosusjedskih odnosa nastao je opus pjesama nemjerljive vrijednosti. U razdoblju između 1975. i 1980. tandem Dragojević-Runjić jednostavno je osvojio glazbenu scenu hitovima “Skalinada”, “Malinkonija”, “Oprosti mi, pape”, “Molitva za Magdalenu”, “Vjeruj u ljubav”, a u estradne visine su se vinuli 1975. godine na krilima ‘galeba’. Tada je naime na Splitskom festivalu pjesma “Galeb i ja” prvi put javno izvedena. Dio tajne Oliverovog i Runjićevog uspjeha sigurno leži i u činjenici da su u potrazi za tekstovima svojih pjesama uvijek išli na prave adrese – a najbolji su tekstovi stizali s otoka. Komižanin Jakša Fiamengo tako je između svojih 16 knjiga poezije stigao napisati pjesme “Nadalina”, “Piva klapa ispo’ volta”, “Karoca gre”, “Ništa nova”, “Ostavljam te samu” i mnoge druge. Drugi autor iz tog vremena kojeg definitivno treba istaknuti je Momčilo Popadić, pomalo zaboravljeni pjesnik i jedan od najboljih novinara i reportera koje je Dalmacija ikad iznjedrila. Popadić je Oliveru, osim gore spomenute “Ča je život vengo fantažija”, napisao i pjesme “Oprosti mi pape”, “Lišina” i “Svoju zvizdu slidin”. Oliver je “kozmički Dalmatinac”. Njegove nam se pjesme tako elegantno uvuku u uho ili srce i učine nas dijelom njegovog kozmosa pa postajemo povezani s emocijom autora. Upravo tu leži Oliverova tajna i njegova najveća moć. Oliver je bio laureat prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin 1994. godine koja je velikim dijelom prošla u znaku njegove izvedbe Gibonnijeve skladbe “Cesarica” kojom je Oliver potvrdio da će poput “starog morskog vuka” preživjeti sve povijesne turbulencije i da neće ostati zapamćen kao pjevač jednog vremena koje je prošlo, nego da će njegov glazbeni izričaj potrajati i zauvijek ostati aktualan i među mlađim generacijama koje su Olivera upoznale na njegovim posljednjim studijskim albumima objavljenima u novom tisućljeću – “Dvi, tri riči”, “Trag u beskraju”, “Vridilo je”… I u drugom desetljeću novog milenija Oliver je bio aktivan, a jedan od najvećih albuma tog razdoblja je onaj s Gibonnijem, “Sreća” iz 2016. godine koji osvaja brojne nagrade. Prošlu godinu obilježila je njegova suradnja sa Željkom Bebekom na pjesmi “Ako voliš ovu ženu”, koja je osim osvojenog Porina došla i na vrhove raznih top listi i doživjela enorman uspjeh. Svoj prvi album “Ljubavna pjesma” Oliver je objavio za tadašnji Jugoton 1975. godine. U bogatoj diskografskoj karijeri objavio je više od trideset studijskih albuma, kompilacija i live albuma u zlatnim, platinastim i dijamantnim nakladama. Dobitnik je brojnih prestižnih priznanja i nagrada kao i odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Bio je jedan od rijetkih glazbenika koji se mogao pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju. “Onoliko koliko ću i živit’, ma dok mogu govorit’, mogu i pjevat’. Mogu otić’ u penziju, ali ću pjevat’ i dalje. Bolje pjevam nego govorim”, rekao je u jednom intervju Oliver. Komemoracija za Olivera održat će se sutra u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu u 11 sati dok će posljednji ispraćaj biti organiziran u srijedu, 1. kolovoza u 18 sati na groblju u Veloj Luci u krugu obitelji. Hvala ti, dragi naš Olivere, na prekrasnim pjesmama. Uspomena na tebe živjet će vječno kao i tvoje pjesme koje su ti otvorile vrata raja.