U zadnje vrijeme samo slušam o varanju, i nije mi jasno kako neki ljudi pričaju o tome bez imalo grižnje savjesti. Zar su se granice moralnosti zbilja pomaknule? Nekome je očito stvarno normalno da otvoreno priča o tome. Ljudi koji su u vezama, a pogotovo u braku, ipak su se na nešto obvezali, ali većina njih to krši bez imalo poštovanja prema drugoj osobi. Zanima me gdje je nestalo ono poštenje, i ne razumijem kako nekome možeš pogledati u oči ako si nevjeran. Ali, unatoč mom čuđenju, jasno je da neki mogu. Vjernost kao da je postala staromodna, i dosta njih ne razumije one koji ne varaju.
Ljudi stvarno misle da je to jedini način da ostaneš „u toku“, jer se ubrzo zasitiš jedne osobe. Ako nekome stvarno treba promjena, onda po meni se prvo trebaš osloboditi. Radije prekini vezu, nego da varaš. Ali ne, ljudi žele imat nekog kraj sebe svaki dan, tko će uvijek biti tu, i naravno, nekog samo za zabavu. I tako nastaje ljubavni trokut, jer jednu osobu drže kraj sebe iz navike, a drugu zbog strasti. Može li takav ciničan odnos nekoga usrećiti? Vjerojatno može, jer mnogi misle da bi poludjeli da su samo s jednom osobom. Fascinantno je što se i sa jednom i sa drugom osobom mogu smijati, opustiti i bez problema tako lagati. A, zauzvrat, što je najgore, dobiju slijepo vjerovanje obiju osoba.
Stoga, kako se ovo ne bi svima nama desilo, važno je da imamo širom otvorene oči, jer svugdje možete naići na glumce. No, ipak s druge strane, vjerujem da postoje normalni i pošteni ljudi, kojima stvarno možete vjerovati. Ali, ti su vjerojatno jako rijetki.
Viktoria Šafranić