Vrag u snijegu

Vani je metar snijega, a u mojem srcu dva kubika leda. Negdje sam pročitao kako su kolumna, crtica, priča, novela ili roman goli krutac ako im ne okačiš koju o vremenskim prilikama, da barem tisuću bodova na Konzumovoj kartici vrijedi ako cirka jedno poglavlje (barem dvajst stranica) posvetiš isključivo tome kako je u vrijeme radnje palo par kapi kiše. Nadam se da je čovjek bio pametan jer inače ispada kako prepisujem i ponavljam gluposti.

E pa ljudi moji, ja pišem, a vani padaju snijeg i ljudi. Takve su prilike. A led se na moje srce nahvatao zbog toga što nemam nimalo milosti, sažaljenja, empatije, sluha ni bilo kakav drugi organ razumijevanja za one koji su se poput lavine sručili na zimsku službu. Novine se raspisale i pola naroda bruji da je zimska služba zatajila. Što imaju tajiti kad cijeli narod na svoje oči vidi da pahulje veličine hrvatskog vanjskog duga padaju kao broj vjernika?! Okej, ne funkcionira služba baš onako kako smo si zamislili. Ili, kako bi naciji u ekrane rekla teta kojoj prepriječiše put kamerom:

- Jezivo, grozno, užas, neviđena sramota, gdje su dosad bili, što rade, ništa ne rade, ne može se prolaziti, ništa nije počišćeno, grad u kaosu, promet u kolapsu, autobusi ne voze, tramvaji stoje, neka se ugledaju na Europu, bljuz, bljuz…

I onda će ta ista teta zakasniti na posao službenice u državnoj upravi, ali naravno, neće zakasniti na pauzu. A u državnim je kućama kaos i kolaps čak i onda kad svi stižu na vrijeme i kad svi rade. Pa će se u masi ljudi koji čekaju kojekakve papire naći, recimo, neki nadrliječnik (skraćeno od nadrkani liječnik) koji će ždrijebat mater i birokraciji i državnim činovnicima koji Kafkinog kukca ne rade, da nek sve ode u vražji malter…

A ista će se teta opravdavati da nema dovoljno ljudi, da oni daju sve od sebe, da rade punom parom, da… Da, da, da. Aha. Kao i zimska služba.

Kad napokon skupi papire, nadrliječnik će zakasniti na posao u kliniku, ali taman da stigne ozlijeđenom djelatniku zimske službe kojeg je nesretnim slučajem satrala ralica upisati na listu čekanja dulju od crvenog tepiha na dodjeli Zlatnih globusa. A jadnik će skidati svece i bankrotiranom zdravstvu i korumpiranoj bolničkoj birokraciji i podmitljivim doktorima…

A nadrliječnik će se stopama one iste tete, točnije rečeno jezikom duljim od crvenog tepiha na dodjeli onih istih Globusa, opravdavati da savjesno rade svoj posao, sve što je u njihovoj moći u ekstremnim uvjetima… Kao i zimska služba.

I kružić je zatvoren. U krug možete ubaciti sojeve društva po želji, ovo je samo (ne)sretni primjer. Svi samo gledaju tuđe gaće i jedva čekaju trenutak da se netko drugi usvinji. Onda mogu prati po njemu i naslađivati se. A svoju guzicu ne bi pogledali ni da im se na nju pokenja medvjed. Slađe je drugog nogom u guzicu nego obrisati svoju.

Pa bokte ja sam sinoć satima prevrtao snijeg i prosuo toliko soli da sam u pred kućom – kad bi se bijela smrt za funkcioniranje grada dala samo tako otopiti – glatko mogao uzgajati dagnje, no čim bih pomislio da sam napokon uklonio bijelo smeće pa se okrenuo da se malo divim svome djelu, preda mnom je opet stajalo bijelo brdo koje bi potopilo ne Titanic nego kontinent!

Na sreću, ulicom mi nije prošla ona teta koja bi odma graknula da mi ne valja posao nego Ante Gotovac. Na nesreću, nije pao. A bio sam spreman za njegov pad platiti kaznu komunalcima, s neskrivenim zadovoljstvom.

Priča se da neki ljudi mogu mislima pomicati stvari. Naopako nasađen još od malih nogu, imam sposobnost stvarima pomicati misli. Kad vidim i čujem slične stvari, misli mi odu u neku stvar.

Zima je, minusi su se probili u periferne dijelove, vrela mi se krv kukavički povukla u središte tijela. Kad se ne tresem zbog gluposti, tresem se zbog studeni. Ne bih skinuo ličke čarape mejd in Čajna ni da mi među prstićima počnu bujati imele. Griju čarape, ali kao i svaki sustav, pune su rupa. Nisu moljci krivi nego autoimuna bolest čarapa (zimi ih smatram važnim dijelom svoga tijela) – moji nokti. Nisam ih rezao najmanje dvanaest dana. Da se zateknem u šumi i bosonog prilegnem, upucali bi me lovci garant, zamijenili bi me za jelena lopatara. A i grickalica mi je otupjela, stara je, izgleda više kao oruđe iz brončanog doba nego kao djelatnica u kulturi rožnatih tvorevina, škarice sam zagubio. Držim do higijene, ali istina, ne snalazim se baš u kupaonici. Neki dan trebam oprati kosu, nigdje šampona, prevrnem kupaonicu, ugledam slatku bočicu od 250 mililitara, roze boje, plavi čep, divno, očaravajuće, piše „s čajevcem i ružmarinom“, može, super, mirisat ću kao Mediteran, to je to, baš to, natankam pola bočice na glavu i operem kosu. Dan poslije đevojka me pita da ima li igdje šampona u ovoj kući. Odmarširam do kupaonice, bahato uperim kažiprst u glavu, ono, vidi mi kose, ne da imam tri čiste, nego se sve do zadnje sjaje, kosa mi opojna kao droga, pa joj s visoka dodajem rozu bočicu.

- S tim si kosu prao?

- Nego ću s Čarlijem! S tim, s čim drugim?!

- Al to ti je za noge, čovječe…

Kao da me nogom u guzicu. I treba me, kad se ne mogu sam.

Na ulicama narod i pahulje, u bijesnim autima hulje pa hulje. Zima je pa mislim. Primam daleko više impulsa od dopuštene dnevne doze za ljudski organizam. S prozora gledam starog kako se muči s lavinom koja je zatrpala garažu. Znoji se kao boca pive u reklami. Mislim da je više snijega oko sebe satrao svojom vrelinom nego lopatom.

U radu je spas, kaže jedna stara… Jest, ali malo morgen. Koliko ja vidim, u radu je spas samo onda kad svojim (ne)radom drugom vadiš mast. Cijeli je svijet upravitelja, menadžera, direktora, veleposjednika, velikih dioničara, riječju – robovlasnika, prigrlio ovu moju poznatu krilaticu.

Sjećam se vremena kad su kompjuteri bili veličine toplane i samo što nisu imali dimnjake, a stručnjaci bajali o tome kako će nas računala u suradnji s robotima osloboditi rada pa ćemo svi moći biti pjesnici, slikari, pisci, filozofi i glumci u turskim serijama… A gle vraga, ispada da moraš raditi sve više, sve duže! Još malo pa ćemo morati raditi do devedesete. Tko crkne prije, dug preuzima potomstvo.

Rulja po 19 sati dnevno mora orati po kompjuterima. Ili, u gorem slučaju, šljaker mora čučati uz stroj da ovaj ne bi slučajno stao na minutu jerbo će profit na kraju godine biti pola posto manji. A dioničari i vlasnici odmah popizde i proglase recesiju.

Pa te otpuste.

Pa zaposle jeftinijeg radnika.

Pa ga otpuste da zaposle robota.

Pa povećaju svoj profit i pritisnu vladu da smanji davanja za socijalu.

Pa ti i tvoja familija crknete od gladi.

Danas strojevi, roboti i kompjuteri mogu sve raditi umjesto nas, samo što ne prave djecu.

Kuda je krenula tehnologija, od tri-četiri gena poljskog miša i kravljeg izmeta moći će stvoriti poštena čovjeka… I zbogom prirodna prokreacijo! Crkva napada homiće, božemeprosti, baš bez veze, prigovara umjetnoj oplodnji… A danas-sutra, brate mili, nove će sljedbenike moći dobiti u kinder-jajetu!

Nasjeli smo na priču. I uz manje ljudskog rada, a sve više rada strojeva, bilo bi sasvim dovoljno za sve, i više nego dovoljno. Samo bi kockice svijeta trebalo malo drugačije posložiti. Znam da nije moguće. Oni koji imaju, imaju se i zašto i čime boriti. Zašto da se parajlija odrekne svojeg dostojanstva, ono malo tvornica što ima i kuće koja vrijedi pedeset milja dolara i ima sedamdeset soba u kojima se stišće tročlana obitelj? Ispred svakog dreka deset pendreka, kaže jedna mudrost.

Ne pušim te spike o krvavom radu. Moj je stari krvavo radio 60 od svojih 70 godina. I isto toliko godina slušao priče o krvavom radu koji nas jedini može izvući. Jedino što je on izvukao je penzija zbog koje može danas iskrvariti na cesti a da se nitko niti ne osvrne.

Zato bih ja to ovako, u bliskoj budućnosti, ako ne i sada. Neka referentna točka bude hrvatski standard. Tko ne radi šest somića plaća, tko želi malo raditi da ne zakržlja neka radi, evo mu dvanaest somova, oni koji bi rušili ovaj moj poredak i huškali čovjeka da rinta ko konj 20 -22 sata dnevno da bi nam sutra bilo bolje, e njih u klinike za odvikavanje.

Kaže se i da je rad stvorio čovjeka. A to je dokaz da političari nisu ljudi. Kurtza ne rade.

A u ovim teškim vremenima jedino što te istinski oslobađa od rada jest politika. I eto mi ga sad. Neću politiku u svoju butigu, glupan, pa sam tako sam sebe osudio na vječni pakao. Ili, ako vam je zgodnije, rad. Najveći grijeh, stočni grijeh. Crnčiš ko stoka dok te šora krupni kapital.

A Zagreb je zašorala još i paranoja, powered by mediji. Ne treba mi zima da mi u četiri sata popodne padne mrak na oči, jer kad vidim naslov „72 sata terora“… Gledam, mislim si strana štampa je u pitanju, Kabul Times ili Islamabad Tribune, a kad ono, cijenjena domaća tiskovina. Pa onda na ulicama duge cijevi. Zašto? Gradska kanalizacija naručila postavljanje optičkog govnovoda?

Dvije bombe, jedan počinitelj, 0,5 stradalih… Teror i terorizam, nema sumnje. Panika. Strah. A kad se dočekuje Nova pa je tri četvrt grada ratna zona, pirotehnika malog i velikog kalibra frca na sve strane, onda je to blagdansko veselje građana. Kad mi klinac protrne, a domaće mi životinje šiznu i iskopaju rupu u parketu duboku metar i po samo da se sklone od gruvanja, onda to nije izazivanje straha.

72 sata terora… To kako mediji mogu napuhati, to ja ne bih bio u stanju ni da popijem četiri litre jamajkanskog ruma.

Kad bih ja izvadio svoju dugu cijev na javnom mjestu, usred noći, pijan kao dvogrba deva, i pišajući u vjetar poprskao minjak prostitutke namjernice, oni bi vjerojatno nabili neki naslov o vihoru rata koji uzima nevine žrtve.

Kad bi netko prdnuo na plaži, novine bi udarile naslov o valu terora koji je zapljusnuo obalu. I tako redom.

Srećom da policija zna posao, uvijek pronađu krupne ribe i zločinačke mastermajndove. Uhitili komandira, ulovili bombaša. Ja bih im dao da se pozabave i big bangom, velikim praskom, el grande bumom. Jer znanstvenici su za kitu. Već se desetljećima bave tim slučajem, a još nisu sigurni u počinitelja.

Denis Giljević