Kozmetika kroz povijest

Ruž za usne, i to u crvenoj boji, nosile su još stanovnice drevne Mezopotamije, Indije i naravno, Egipta. Mezopotamke su vjerojatno bile prve žene koje su prije 5000 godina izmislile i nosile ruž. Pravile su ga od pigmenata izmrvljenog poludragog kamenja, dok su Egipćanke u tu svrhu koristile boju ljubičastocrvenih morskih algi i k tome dodavale jod i brom, što je kombinacija koja je uzrokovala mnoge vrlo ozbiljne bolesti. U dolini rijeke Ind žene su nanosile obavezno crveni ruž, dok je u Egiptu bila popularna i narančasta te tamne nijanse. Vrlo poseban ruž pravio se za Kleopatru – od smrvljenih mrava i tvrdokrilaca, jer su ti ogromni kukci ružu pružali bogatu crvenu karmin boju.

Tek u 10. stoljeću nove ere jedan andaluzijski kozmetolog osmislio je ruž za usne u tvrdom obliku. Crkva ih je, pak, u srednjem vijeku zabranila i oni su postali rezervirani za prostitutke. Tek u 16. stoljeću uvijek moderna britanska kraljica Elizabeta I nakratko je skinula loš glas s ruževa, populariziravši svoj izgled svijetlocrvenih usana i bijele puti. Tako obojano lice samo, pak, u intenzivnijem obliku, bilo je već stoljećima japanski ideal ljepote ostvaren na gejšama. U 18. stoljeću britanski parlament predložio je zakon koji bi onemogućio sklapanje braka ako bi se djevojka šminkala prije svog vjenčanja. Kroz cijelo 19. stoljeće upotreba kozmetike smatrana je neprihvatljivom za sve časne žene, i povezivana s marginaliziranim grupama društva kao što prostitutke, a u to vrijeme i glumice. Nositi šminku bilo je bestidno i primitivno.

Krajem tog stoljeća francuska kozmetička kompanija Guerlain počela je ipak proizvoditi ruževe. Prvi moderni ruž za usne bio je crvene boje, proizveden je u Parizu 1884., a napravljen od jelenjeg loja, dabrovog ulja i pčelinjeg voska. Uskoro su svi ruževi dolazili u crvenoj boji koja je crpljena iz osušenih pustinjskih kukaca i njihovih jajašaca, a nanosili su se četkicama. Bili su to skupi ruževi koji su smatrani vrlo teatralnima pa se nisu nosili danju. Dapače, nosile su ih samo glumice, dok bi ih obične žene nanosile samo dok bi bile doma. Preokret je nastao kad su glumice počele nositi ruževe javno i izvan posla.

Tek u prva dva desetljeća 20. stoljeća u Americi i SAD-u upotreba ruža postala je raširena, i žene su ga najčešće nanosile kad bi se fotografirale. Ruž se tada pakirao u obojane papire, malene kutije, papirne, a uskoro i metalne tube. Tijekom II. svjetskog rata ruževi se nisu proizvodili jer je nedostajalo temeljnih sastojaka, no žene su u to vrijeme počele raditi u inženjerstvu i znanstvenom istraživanju pa se uskoro pojavilo novo otkriće – prvi dugotrajni ruž za usne. Ruževi su se počeli proizvoditi u mnogim nijansama, no tamnocrvena boja dugo je vremena ostala najpopularnija.

20-ih godina tu su boju obožavale flapper djevojke koje su njome pokazivale svoju neovisnost. Tada je već bilo uobičajeno nositi ruž u javnosti i tijekom ručka, ali nikada za vrijeme večere.
30-ih ruž je simbolizirao zrelu ženstvenost, a ideali su bile glumice zlatnog doba Hollywooda. Tinejdžerice su vjerovale da njegovo nanošenje znači postajanje ženom, a odrasli su na to gledali kao na buntovništvo. Mnogi Amerikanci, a posebno imigranti, držali su neprihvatljivim nošenje ruža u pubertetskoj dobi, te je jedno tadašnje istraživanje pokazalo da se preko 50% djevojaka svađalo s roditeljima o tom pitanju.
Već 40-ih tinejdžerske knjige i magazini počeli su tumačiti kako muškarci više vole prirodnu ljepotu nego šminku, te kako bi ona mladim djevojkama mogla upropastiti popularnost i prilike za karijeru. Naime, tinejdžerice koje su tada nosile ruž redovito su bile one koje su se ponašale provokativno u muškom društvu, te iako je upotreba kozmetike uvelike porasla, još uvijek se povezivala s prostitucijom. Crvene usne bile su tada jedan od zaštitnih znakova pin-up djevojaka, koje su bile vrlo popularne i sljedeće desetljeće.

50-ih glumice Marilyn Monroe i Elizabeth Taylor učinile su tamnocrvene ruževe vječnom kozmetičkom ikonom. Počeli su se proizvoditi i ruževi „otporni na ljubljenje“ („Ostaje na vama… Ne na njemu“), te prvi svjetlucavi ruževi. Pojavile su se boje poput svijetloljubičaste, blijedoružičaste, bijele i boje breskve. Kako su roditelji generalno branili svojim kćerima nošenje crvenog ruža, neke tinejdžerice počele su nositi ruževe u ružičastoj i boji breskve.

60-ih vrlo su popularni bili ruževi u boji kože ili skoro bijeli ruževi. Osobito ih je popularizirala prva profesionalna manekenka Twiggy, ali i mnoge tadašnje glumačke ljepotice, poput Brigitte Bardot. Tinejdžerice bi nanosile bijeli ruž preko svijetloružičastog, ili bi korektor za područje oko očiju stavljale na usne. Tijekom tih godina ruž za usne povezivan je sa ženstvenošću. Za žene koje ga nisu nosile sumnjalo se u psihičku bolest ili homoseksualnost.

70-ih počeli su se pojavljivati ruževi u raznim neobičnim bojama, kao što su svijetloplava, zelena i boje bogaćene šljokicama.
80-ih hit su bili ruževi koji su mijenjali boju ili takozvani „ruževi raspoloženja“. Mijenjali su boju zbog promjene pH vrijednosti kože, koja, pak, nastaje uslijed promjene raspoloženja.
90-ih boje ruževa bile su srednje mat i prevladavale su različite smeđe nijanse, koje su popularizirale mnoge serije kao što su Prijatelji i Beverly Hills.

Početkom 21. stoljeća na scenu stupaju biserne nijanse a tekstura ruževa postaje vrlo sjajna i svjetlucava. Trendovi se mijenjaju, no, crveni ruž ostaje klasik.

Katarina Kovačević